Zlatna krv

11.

Lucija

Spremala sam se za svoju posljednju večer u klubu. Ovaj put se nisam nešto posebno sredila, ispeglala sam kosu, nanijela sam malo šminke, obukla sam traper suknju, majicu na šljokice i tenisice. Prije, nego što sam krenula, svratila sam Karmeli u sobu, ali već je zaspala. Bila sam prestroga s njom, ali i ona je pretjerala. Opekla mi je ruku tako jako da su mi je skoro otkinuli. Sada je spavala na krevetu, a oči su joj još bile crvene od plača i vidjeli su se podočnjaci.

„Vidimo se slatkice.“ Rečem i poljubim ju u čelo.

Ispred kuće me je dočekao Marin, kao i inače. „Zašto si takva prema sestri?“

„Zašto me još špijuniraš?“ pitala sam.

„Antun te špijunira, ali s razlogom. Vidio je da s tobom nešto nije u redu.“

„Zajedno samo treniramo, u moju se obitelj ne prtite.“

„Znaš li kako sam ja izgubio sestru?“

„Ne.“

„Prije nego što je počeo rat, ja i moj prijatelj Stjepan smo trenirali pucanje s puškom. Stjepan je počeo učiti svog mlađeg brata, a to je bio Antun. I moja sestra je htjela da ju naučim. Svaki dan smo išli u šume da ih naučimo pucati u ptice. Prvog listopada, kad je počeo rat, počeli su bacati granate po mom selu. Bježali smo, jedva da se izvučemo. Kad je u blizini pala granata, ja sam izgubio svijest. Probudio sam se u jazbini s Antunom, ali i s Stjepanovim i njenim ostacima.“

„Žao mi je.“ Rekla sam. „Ali mojoj sestri ništa više ne prijeti. Samo ako budete stali dalje od nje, sigurna je.“

„Zar ju nije netko bacio sa stabla?“

„Što ju niste spasili kad znate?“

„Samo smo čuli, nismo vidjeli.“

„U redu, odvedi me u klub.“

Marin je pokupio Mariju i ostale cure, pa nas odveo u klub. Opet je bila klasična zabava, opijanje, pušenje trave i plesanje, a zatim se sjećam da sam pijana zaspala na sjedalu i probudila se opet u sobi, opet svježa. Opet se nisam sjećala ničega i osjećala sam se dobro, bez mamurluka. Otišla sam u kupaonu i otuširala se. Dok sam brisala kosu, primijetila sam polumjesečasti ožiljak na vratu. Prvo sam mislila da je to bila neka čudna ozljeda u klubu, kad sam se približila vidjela sam tragove zubi.

Naježila sam se i toliko se sama sebi zgadila da nisam htjela dotaknuti ožiljak. Pili su moju krv, vjerojatno i Marijinu. Gadovi jedni, kako su nas samo preveslali, a ja sam mislila da njih motam oko malog prsta. Čim sam izašla iz kupaone, poslala sam Mariji poruku: Pregledaj dobro svoj vrat. Ostatak dana sam u sobi ležala. Pravila sam se da mi je slabo, zato nisam otišla ni na taj njihov trening ni vani navečer.

Nakon što je završila škola, susrele smo Marina kako ide prema nama bijesna lica. Da mu je cirkulirala krv, vjerojatno bi se zacrvenio.

„Samo krenimo dalje.“ Šapne Marija. „Ako nas napadne, vadi nož i djeluj, nije važno ako nas netko vidi.“

Čim smo se okrenule, on se odmah stvorio ispred nas. „Ćao moje dame.“ Reče. „Je li imamo kod vas povjerenja?“

„I previše.“ Rečem o stavim ruku na džep u kojoj mi je bio nož. Htjela sam mu pročitati misli, ali nisam mogla. Primijetila sam na ruci zlatne narukvice koje su mi se urezivale u kožu. Pokušala sam ih skinut', ali nisam mogla. „Što radite?“

„Dajte nam noževe?“ Noževe? Kako su nas samo otkrili? „Što me tako nevino gledate? Dajte nam noževe.“

Obje smo izvadile noževe i dale mu u ruku. Sjajno. Sad nema šanse da se obranimo. Uzeo nas je za ruke i potezao do auta.