Zlatna krv

5.

Lucija

Kozlak nas je čekao nedaleko od škole, u autu, da drugi ne vide gdje i s kim idemo. Dovoljno smo već sumnjičave. Odvezao nas je autom na Bosanku, gdje su oni stanovali. Odveo nas je na brdo i zaustavio auto daleko od kuća. Čim je izašao na sunce, koža mu se počela ljuštiti.

„A da si ponio nešto s kapuljačom?“ pitala sam.

„Pokušavam se naviknuti.“

„Nema navike. Ako duže ostaneš, mrtav si.“ I bilo bi mi drago. Možda sam okrutna, ali manje opasnosti za nas.

„Pokušavam biti otporniji.“

Mislim da je već dovoljno otporan, jer je taj osjećaj gadan, vidim mu u mislima. Kao da cijeli izgaraš, ali nema gore od te smrti, sigurno nema. „Dođite.“ Pozvao nas je rukom i još hodao normalnim korakom do svoje jazbine. Možda nije gluplji od Marina, ali je definitivno luđi.

Kas smo ušli u njihovu jazbinu, ili kuću pod zemljom, automatski su mu nestale opekline i bio je onaj stari.

Tu je bio Marin, igrao video igre. Nisam znala da imaju struju. Sigurno su naučili kako krasti struju iz trafostanice ili imaju svoju malu elektranu, možda hidroelektranu. Marin se nasmiješio i podigao ruku, a ja sam odmah maknula pogled. Tu je bila i jedna žena, užasno mršava, ali vrlo lijepa, prljavo plave kose i zelenih očiju.

„Ovo je Silvija.“ Reče Kozlak. „Moja žena. Neki dan smo proslavili tisuću godinu braka.“

„Kako ste to nazvali? Biserni pir?“ pitala je Marija.

„Ne, samo godišnjica.“

„Što si joj darovao, najslađu vješticu?“

„Bundu.“ Čula sam dječji glas u tami, jer im jazbina nije bila baš najsvjetlija. Mislila sam da su oteli nečije dijete, ali to je dijete bilo vampir. Dječak, ne baš tako mlad, možda malo stariji od Karmele, niži od mene pet do deset centimetara, mršav, plave kose, skoro bijele i modrih očiju. „Od ljudske kože, nekog dlakavca, s izbijeljenim dlakama da budu mekše.“

„Ne seri.“ Rekla sam mu. Nisam se nadala da imaju jednoga s bolesnim smislom za humor.

„Dobro. Napravio joj je čaj. Umočio je tampon u vrelu vodu.“

„Antun.“ Kozlak ga predstavi. „Naš ponos i sramota.“

„Ne, očekujte da odraste.“ Doda Marin.

„Ne očekujte da vas počastimo.“ Doda Silvija. „Ljudska hrana nam jako smrdi.“

„Ali zato vam mi super mirišemo.“ Odbrusi Marija.

„Vau, kako su se današnje djevojke promijenile.“

„Rekao sam vam da su lajave.“ Reče Marin. „Kad ste zadnji put imali ugodnu gestu od vještice?“

„Meni su OK.“ Antun slegne ramenima.

„Jer su iste ti.“ Dobaci Kozlak. „Sjednimo za stol da se dogovorimo.“

Prvo su nam pokazivali srebrno oružje koje ćemo koristiti. To je bumerang sa srebrnom oštricom, to je srebrna sjekira, to je srebrni kolac, s kojim ćemo učiti gađati, a to je srebrna sablja, odlična za sječu. Dali su nam i da držimo, a ja sam se naježila. Te stvari su buljile u moje oči, a u rukama su mi se činile pet puta teže.

Primijetila sam da se Antun počeo zanimati za mene. Pročitala sam mu u mislima da mi je nešto u rodu, samo nisam razaznala što jer mi je to Marin izbrisao iz pamćenja. Vjerojatno je bio neki dalji rođak ili dalji rođak moje majke, pošto je stradao početkom domovinskog rata, kao i Marin. Oni nisu toliko stari pa se djetinjasto ponašanje od njih očekuje.