28.

272 29 1
  • Dedicated to Marlena Teodora
                                    

Ivan

Prošao je već puni dan i dvije noći, a kroz prozor, deset metara poviše nas, su prodirale sunčeve zrake u ćeliju. Bili smo gladni i dehidrirani, mogli smo se usporediti s Antunom. Mariji se zdrobljeno stopalo već inficiralo i zagnojilo, jedini tko joj može spasiti stopalo je Karmela, ili ostaje bez noge. Ja sam samo čekao da mi se rana na oku zagnoji i infekcija se proširi do mozga. Bio sam slijep na desno oko i gluh na desno uho. Ako mi se rane inficiraju, doći će brzo do mozga, a onda sam mrtav.

Tonija još nije bilo, počeo sam gubiti nadu da se uopće živ. Nekad bi pomislio da je i Antun mrtav, ali vidjelo se kako mu se prsa podižu. Jedino što je Antuna činilo Antunom su bile njegove oči, a ovako je izgledao poput uspavanog starčića. Kad bi otvorio oči, te bi me oči podsjetile na Luciju. Mora da su me dobro sredili kad u ubojici svojih roditelja vidim svoju curu.

Tonija su ubacili u ćeliju negdje u podne, ako me vrijeme ne vara, budući da je u ćeliji pakleno vruće i zatvorili velika metalna vrata. Toni više nije imao ni majice i potkošulje. Bio je posve izgreban i izboden po leđima, prsima i trbuhu. "Toni!" dotrčao sam do njega. "Što su ti učinili?"

"Zabadali su mi metalne cjevčice u žile i pili krv." reče. "Popili su mi jedno dvije litre."

Znao sam da govori gluposti jer bi bio i nesvijesti ili mrtav da su mu toliko popili.

"Što je bilo tebi s okom?" pitao me.

"Udarili su me s bičem preko oka." rečem.

"Ne brini. Povez preko oka je jako in ovih dana."

Neumjesne šale nije ni u ovakvim situacijama ostavljao sa stane, a nikad nismo bili u goroj. Pokušao sam ga odvući do nas, ali nisam imao snage zbog zlatnih okova koji su još bili na nama. Jedino je preostalo da Marija dopuže do nas. Dopuzala je do Tonija i naslonila mu glavu na grudi.

"Jesu li vam prenijeli kakve novosti? Tko ide prvi?”

“Nisu.” rečem. Samo se nadam da neću u posljednjim trenutcima slušati njega kako bulazni.

“Možda hvataju ostale, da naprave pravu gozbu. Bolje šestero odjednom, zar ne?”

“Daj šuti.”

“Što je braco? Nemaš razumijevanja za ozlijeđenog brata? Čak mi ni ne pomažeš?” Kako da mu pomognem? “Zar je ovo vrijeme da pazim što godi tvojim ušima?”

I dok je on bulaznio, meni je upalo u oko nešto crno što se micalo ispred vrata. Pojavilo bi se, zatim bi nestalo. Kad sam malo bolje pogledao, vidio sam da su to šapice. Nisam mogao prepoznati od koje životinje, dok se nije provukla. Crna mačka, provukla se kroz milimetarski prostor ispod vrata. U njušci je imala nešto svjetlucavo, zlatno. Ključ. Kad se provukla i ispustila ključ, mačka se preobrazila u ženu, crnokosu, tamnoputu i vitku ženu.

“Straža je posvuda.” rekla je. Dotrčala je do nas i počela otključavati okove. Prvo je mene oslobodila. Kad je izvukla ključ iz lokota, napokon su mi se ruke i noge oslobodile teških metala. “Morala sam se držati barem stotinjak metara dalje od njih. Napokon su se ćelije oslobodile pijavica, jer je to bio jedini način da dođem do vas.” Kad nas je svi oslobodila, rekla je: “Držite se.” zatim se preobrazila u konja, zamahnula glavom i prebacila nas na leđa. Čvrsto sam joj je držao za vrat da ne odletim, pritom skoči do usnulog Antuna, zamahne glavom i njega prebaci preko glave sebi na leđa i usput razbije zid. Potrči brzinom pijavica, a ja sam joj se što čvršće držao za vrat i Antuna da ne ispadne. Nisam znao zašto je njega povela, ali što više njihovih protivnika na našoj strani bi nam dobro došlo. Možda se napokon našao netko tko misli kao ja.

Zlatna krvWhere stories live. Discover now