Zlatna krv

27.

Lucija

„Mala pomoć.“ Vikao je Dorijan poviše mene. Postavila sam štit oko nas da nas pijavice ne ščepaju. Srce mi je brzo kucalo i ruka mi se znojila. Ako izgubim sad kontrolu i skliznem iz Dorijanove ruke, ništa me ne bi spasilo.

Karmela je spaljivala pijavice, a Dorijan ih je komadao. Valjda on jer nijedna od nas nije to mogla, kao nijedan nadareni kojeg sam do sad upoznala. To je bilo vrijeme da iskoristim priliku. Uhvatila sam se za vrh litice, oduprla nogom od liticu i Dorijan me povukao gore, a kasnije i Karmelu. Dok smo se popele, sve su pijavice bile mrtve.

Dorijan je teško uzdizao. Ne, trebamo ga snažnog ne iscrpljenog. „K vragu, teže ste nego što izgledate. Zajedno težite skoro sto kila.“

Sreća što imamo malu kilažu.

„Što sad?“ pitala sam.

„Ne brini. To mjesto i tako nije blizu ceste.“

„Ali hrana…“

„Hrana, voda, tvoji tamponi i ulošci.“

Nije to trebao spomenuti. „Koliko traje taj put? Što ako traje danima?“

„Sigurno ne traje danima, ali snać' ćemo se. Za mnom.“

Sreća što je oružje još bilo uz nas. „Kako ste uspjeli?“ pitala sam. „Mislim, spasit' nas.“

„Nisi vidjela da sam ispao iz auta?“

„Ne.“ Pitam se kako mi je to promaknulo.

„Kad sam ispao i vidio gdje auto ide, zadržao sam ga u zraku koliko sam mogao, zatim probio stakla da vas uhvatim.“

Zadržao? Ah, da. Telekineza.

Pješačili smo možda nekoliko sati dok nismo naišli na kućicu u kojoj je vjerojatno živio neki stariji par. Vani je bilo hladno pa sam se morala grijati rukama jer mi je košulja izgorjela s autom. Sreća što imam te tri pločice u džepu.

„Stanite tu.“ Reče i preskoči ogradu.

„Što radite?“ pitala sam.

„Brinem se za naš opstanak.“

Telekinezom otključa i otvori vrata, zatim se ušulja.

„To nije fer.“ Šapne Karmela. „Ovi ljudi su sigurno siromašni.“

I ne samo to. Još fali da privučemo pijavice i ugrozimo te ljude.

Dorijan je izašao iz kuće sa smeđom naprtnjačom. Tko zna što je uzeo kad mu je bila puna. U nju je moglo stati pola frižidera. „Naprijed.“ Rekao je. „Za sad imamo nekoliko konzervi i dvije litre vode.“

Dovoljno za dva dana. Nastavili smo po hladnoj noći uz put. Pokušali smo stopirati, ali nitko nije stajao. Vjerojatno su ljudi mislili da smo beskućnici ili lutalice. Kad su me zaboljele noge, bilo je vrijeme da skrenemo s puta i nastavimo po kamenom grubom tlu s koje je pokrivala makija. Spoticala sam se i noge su mi postajale bolnije i umornije, a stopala su mi pomalo postajala bolna i osjećala sam kako mi natiču.

„Pijavice nas mogu napast' svakog trenutka.“ Reče Dorijan. „A kako se izvučemo živi, neće biti vremena za odmor, zato nastavite dalje.“

Da, ako bude borbe, bit ćemo iscrpljeni i u puno gorem tanju nego sad, tako da je ovo sad ništa prema onome što nas čeka. Vjerojatno ćemo ostati bez hrane i bez vode. Dobro, ja upravljam vodom, pa to neće biti veliki problem.

S vremenom su mi noge postajale sve mlitavije, a tijelo sve teže. Karmela je došla do granice kad nije mogla držati oči otvorene, pa je Dorijan uzeo u ruke da spava, ali i dalje je bio napredniji od mene, s tridesetak kila u rukama. Došao je to točke kad je svako malo morao stajati jer bi završio pedeset metara ispred mene.