Zlatna krv

20.

Lucija

Marija u školi nije bila dva, možda tri tjedna. Ne znam, nisam brojala, za to vrijeme pokušala sam ju nazvati i nije se javljala, slala sam joj poruke na netlog, na mail, nije odgovarala, dolazila joj pred zgradu, zvonila na portafonu i nije nitko otvarao i nitko se iz škole nije čuo s njome. Svaki dan sam bila obasuta pitanjima, pa sam kasnije bila optužena za nemar prema prijateljici.

Nije me bilo briga za njihove optužbe, koliko me je bilo briga za Mariju. Nisam znala što joj stara radi, je li joj luđak od oca još tu i što joj je učinio, ili je li ona sebi nešto učinila. Nisam se mogla čuti ni s Tonijem, blokirao je moje pozive i poruke, a Ivan mi je rekao da Toni ne komunicira s njim uopće, da za sve krivi nas dvoje i da on ne može doprijeti do Marije.

Usput mi je Marina  zabranila izlaske zadnjih dana i moram se nacrtati doma do tri svaki dan, bez obzira dokad mi škola traje, kad sam popodnevna smjena, do devet. Kad sam joj objasnila da ne mogu doprijeti do Marije, rekla mi je da se ostavim drugih ljudi, jer sam opasna za njih. Da, smatrala me je nevoljom, čovjekom koji samo nanosi bol drugima.

Kad je Marija došla u školu, jedva sam ju prepoznala. Izgubila je na težini. Koliko je sad težila, četrdeset pet kilograma? Nisam znala. Kosa joj je bila  vezana u neuredan rep, lice nikad bljeđe, sada potpuno bez šminke, jagodice su joj iskakale poput šiljaka, a obrazi su joj bili uvučeni ispod jagodica. Nosila je crninu, ali ne kao inače, sa izlizanim trapericama i majicama s bendom. Ovaj put je nosila široku crnu vestu, široke crne hlače, od somota ili pamuka i crne opanke. Kao da su joj svu robu uništili za kaznu.

Sjedala je sa mnom i ovaj put u klupi, ali nije me ni pogledala. Na sprovodu me nije puštala iz zagrljaja, a sad me ne želi ni pogledati.

„Marija.“ Cimnula sam ju u rame. „Tu sam.“

„Nisam slijepa.“ Uzvratila mi je kao i inače, ali ovaj ton je bio blag i tih, kao da nije to mislila.

„Pretvaraš se da me nema.“ Rečem.

„Ne. Pretvaram se da nikoga nema i da pratim nastavu.“

„Čim si došla, pretvarala si se da me nema.“

„Trudim se da podignem ocjene, zašto me sad napadaš? Kad smo bili u kupovini, napadala si me jer sam se protivila tvom trudu, a sad radiš isto.“

Začepila sam jer nije bilo smisla razgovarati s njom, ali ona nije izbjegavala svih, nego samo mene. Na odmoru se udaljila s Larom i ostalima, a Barbara je ostala sa mnom da ne budem vuk samotnjak. Umalo sam joj rekla da ne trebam njenu milostinju, ali odlučila sam biti pristojna jer nisam zaslužila ničiju milostinju.

Kad je završila škola, požurila sam da ju stignem na ulazu i zgrabim za onu odvratnu vestu da mi ne pobjegne. „Koji kurac izvodiš?“ rekla sam joj kad sam ju okrenula prema sebi. „Zar me nisi na sprovodu umalo ugušila? Stari te jedva odvojio od mene. Zar nisi bila cijelo vrijeme uz Tonija priljubljena?“ obgrlila sam se rukama i napućila usne izazivajući je. „Malena Marija nije mogla bez nas dvoje, a sad je narasla pa nas odjebe.“

„Mislim da je tako najbolje.“ Marija spusti pogled i reče kao da je progutala teglu.

„Molim?“

„Lucija, opasna si. Dovela si nas u opasnost dva puta, jednom samo svi imali sreće, drugi put je stradao Zvonimir. Što ako se treći put nešto dogodi?“

„Ako se što dogodi? Jer je jedina opasnost tvoj ludi otac, ako ti je još u blizini.“

„Jest još je tu. I on mi je jedina nada.“

Sarkastično se nasmijem. „Dobro. Odjebi prijatelje i mazi se s tim pijanicom. Pametna odluka. Jako pametna odluka.“ Glasno sam zapljeskala i otišla. Doslovno sam pobjegla. Znala sam da me je cijela škola čula, osramotila sam Mariju, ali me nije bilo briga. Pobjegla sam pješke do robne kuće Minčeta i sjela u park preko puta, gdje sam se znala igrati kao dijete i gdje sam naučila Karmelu voziti bicikl prije pet godina. Sjela sam na klupu, gledala u more, u brodove i htjela pobjeći. Htjela sam da me veliki val uzme i odvede daleko, mogla sam to čak učiniti s elementom ode, ali u meni je ipak bila neka doza suzdržavanja. Prošlo je davno tri, ali me nije bilo briga. Marinine prodike su bile nešto što bih lako izdržala. Odmah nakon toga bih se zatvorila u sobu i ne bi izlazila.