Zlatna krv

29.

Lucija

Nisu trebali biti brzi koliko i konji. Konji imaju duže noge i korake. Vjerojatno su bacali jedno drugo ili skakali da nas sustignu. Bar mogu preskočiti sto metara, ako ne i više odjednom. Vladimir i Mato nisu mogli skakati jer ne bih bila u mogućnosti držati štit. To je sad bilo jedino zbog čega još nismo u komadima.

Nisam naučila djelovati pri ovakvoj brzini. Čim bih vidjela neku pijavicu odmah bi ju spalila, ali je trebala jaka koncentracija da ju vidim. Svaku koju bih vidjela, automatski je bila spaljena, one koje su bile spaljene iza mene, su bile Karmeline žrtve. Borba je toliko trajala vjerojatno nekoliko sati i osjetila sam ako se nastavi da ću jednostavno bez svijesti past' s konja. Odlučila sam spaliti okolinu što dalje oko nas.

Štit nas je štitio od vatre i dima da se ne ugušimo. Kako su konji jurili, tako sam držala vatru oko nas, iako nismo vidjeli kuda idemo, a i tako je sve pred nama bilo sprženo što se našlo.

Ugasila sam vatru kad sam čula samo lupanje kopita i strujanje zraka. Kad se Vladimir zaustavio, prebacila sam nogu, kliznula s konja i uhvatila se za prvo drvo jer me je vatra iscrpila. Preuzela sam energiju iz stabla u svoje tijelo jer nisam imala vremena za umor. Sljedeći napad bi mogao biti za nekoliko sekundi.

"Ti nisi normalna." Dorijan se derao, ali nisam marila. "Zamisli da je u blizini bio čovjek ili nečija kuća? Moglo je biti i nekoliko očevidaca koji svjedoče požaru od nigdje."

"Gledali smo kuda idemo." reče Mato. "Nije nigdje bilo ni ljudi i nikakvih građevina."

"Kasnije, od požara ništa niste vidjeli."

"Prepoznajemo ljude po mirisu."

"Prepoznajete li građevine po mirisu?"

"Ali, kuda smo prolazili, sigurno nismo ni na jednu naišli."

"Kako znate? Što ako ste spalili nekome kuću tko vodio ovce na pašu?"

"Na pašu u ovo doba?"

Zakolutala sam očima i krenula što dalje od njih. "Kud ćeš?" Karmela potrči za mnom. "Ako te Dorijan vidi kako bježiš, ubit će te."

"Ne bježim." rečem. "Još curim. Mislim da je vrijeme da nešto učinim povodom toga."

"Okej." slegne ramenima. "Reći ću im."

Krenula je nazad, a ja sam našla drvo da vidim koliko sam krvi izgubila u hoće li to biti problem sljedećih dana. Otkopčala sam traperice i čučnula iza drva. Tampon je bio napunjen, u uložak je jedva išta dospjelo. Sreća što mi je ovo bio treći dan. Stavila sam nekoliko kapi seruma na uložak da mi pokrije miris krvi i obukla se.

Ukipila sam se kad sam čula šuškanje u krošnji. Opkolila sam se štitom i bila spremna zapaliti oko sebe ako bude potrebno. Lecnula sam se kad je netko pao iz krošnje. Sagnula sam se da bolje vidim. To je bila pijavica bez glave. Ispred mene je skočila još jedna, poznata kad sam malo bolje promotrila. To je bio Antun, Antun sa srebrenim mačem, kapuljačom na glavi i s glavom pijavice u drugoj ruci, k'o u snu. Vrisnula sam kad sam vidjela taj prizor. Antun je odmah dignuo ruke, ispustio mač i glavu. "Nisam samuraj." reče.

Uzela sam nekoliko dubokih udisaja prije nego što sam došla k sebi. "Nema veze." odmahnem rukom. "Čekaj. Gdje ste prije bili?"

"Zatočeni. Sad bježimo."

"Svi?"

"Oni koji su se izvukli."

Oni koji su se izvukli? K vragu, tko se nije izvuk'o? Ako je to Marija, pijavice nam neće biti toliko opasne. Ako se Ivan i Toni nisu izvukli, onda ne znam kako ćemo u budućnosti štitit' grad.