Zlatna krv

21

Lucija

Vjerovali ili ne, odlučila sam poslušati Dorijana Jukića. Odlučila sam slijediti savjet pijanice, ne petljati se u život njegove kćeri. Da to nisam učinila, sve bi išlo po starome, kako je bilo prije nekoliko godina, samo što ne bi bilo Nikole.

Sinoć sam, nakon što me pijanica doveo doma, ušla u sobu kroz prozor i jutros sam krenula u školu kroz prozor. Čini se da je Marina izgubila sve nade za mene. Nije me uopće zvala, a mobitel mi je bio uključen od jučer kad sam poslala Karmelu doma. Možda je tako i bolje. Ja sam ubrzo punoljetna i ne treba me tetošiti poput malog djeteta. I prema Karmeli bi se trebala ponašati odraslije.

Danas Marija je opet bila u crnom, crna obična Majica s kapuljačom, pet brojeva veća, crne traperice, koje je obukla nekoliko puta otkad ju znam i crne tenisice. Ni ovaj put nije nosila šminku, kosa joj je bila puštena, kako je rijetko nosila, a tek sad vidim da joj seže skoro do bokova.

Nisam ju ni uspjela dobro pogledati, a netko me povukao u zgradu. Opet Barbara. „Što se događa?" pitala sam.

„Ništa. Odsad sa mnom sjediš na svim satovima."

Nisam ni trebala pitati zašto kad čitam misli. Sad se Lara počela družiti s Marijom, udaljila se od grupe i trača mene s njome, to jest, širi lažne glasine o meni. Baš lijepo, tipična Marijina osveta. Nekad mi je bila najbolja sa svojim šašavim osvetama, sad mi se zgadila.

Kad sam ušla u razred i sjela do Barbare, hrpu sumnjivih pogleda me pogodilo. Sjajno, okrenut će te dvije glupače cijeli razred protiv mene, opet ću se vratiti na staro. Trebala sam znati da će mi jednog dana zabiti nož u leđa.

„Hej?" šapnula mi je Paulina iza leđa.

„Nisam raspoložena za provociranje." Rečem. „Trenutno bih nekome zabila nož u grlo."

„Je li istina da si ubila malog Zvonimira."

Krv mi se sledila u žilama, a trenutak kasnije mi je umalo vatra izašla na uši. „Kako bih ja to učinila?" naglo se okrenem.

„Ti si vozila auto koje ga je udarilo." Reče Paulina drhtavim glasom. Prvi put da se usrala od mog tona. „Rekla mi je Lara.

Lara. Naravno. Bolje da ne ispitujem, nego samo čitam misli. „Ja nemam ni vozačku." Rečem.

„Točno tako. Ukrala si nekome auto."

Zlobno se nasmijem. „Očito tebi Lara samo krade pamet." Rečem. „Ali ne brini. Vratit ću ti je." Krenula sam prema klupi gdje su Marija i Lara tračale, ne moram pogađati koga. Lara se okrenula s osmjehom prema meni, zatim se uozbiljila kad je vidjela kako joj se približavam. Tako me je veselilo gledati njene dječje uplašene oči i donju usnu kako joj podrhtava. „Ćao CSI." položim ruke na njihovu klupu. „Ima li novih slučajeva? Tko to zadnjih dana gazi autom malu djecu?"

Vidjela sam da Marija je uvukla vrat u ramena, poput tipične kukavice, a Lara je još gledala u mene raširenim zelenim očima. „Sotono!" naglo se digne i upre u mene prstom. „Vidite li što čini? Što učini kad joj date šansu?" govorila je cijelim razredom. „Jedna od nas se dobrovoljno počela družiti s njome, tobože najbolja prijateljica, a sad joj je ovo kopile ubilo brata."

„Hrabro od tebe." Nasmijem se. „Ali previše riskiraš pred ovim kopiletom."

„Zovite policiju!" Lara se derala. „Zovite popove, egzorciste, bilo što da nas se spasi od Luciferove kćeri."

Pogledala sam Mariju na trenutak. Polako je maknula plahi pogled u mene i još više zabila vrat u ramena. Da, kukavica je. Trebao je ubiti njenog brata da se to otkrije. „Bolje se pazi jer Lucifer kontrolira moje šake."