Zlatna krv

26.

Ivan

Osjetio sam hladnoću na leđima i pod nogama. Pomalo su mi se otvarale oči i trebalo mi je nekoliko minuta da se orijentiram. Bio sam u nekom kamenom mračnom prostoru, sličnom prostoriji antičkih Rimljana. Oko zapešća i gležnjeva sam osjetio hladni metal. Dignuo sam ruke i vidio oko njih okove. Približio sam malo bliže da vidim koji je materijal. Zlato, naravno. Ove su lisice bile manje i skoro su mi se lijepile za kožu.

Prostorija je bila mračna i hladna. Samo je nekoliko baklji držalo svijetlost. Prepoznao sam ženski jecaj pokraj sebe. Marija. I ona je tu? Tko je još tu? Je li tu Toni? Lucija?

„Marija?“ šapnuo sam. „Marija? Đe smo? Znaš li?“

„Mama mi je mrtva.“ Šapne kroz jecaj. „Ubili su je.“

Zatim sam se ja sjetio. Baba je mrtva. Prepolovili su je. Netko nas je oteo. Čini se da su pijavice napokon pobijedile onu beskorisnu četvoricu. Bivši suradnici, kako već.

Upale se baklje i osvijetli se prostorija, a pred nama se pojavi željezno prijestolje na kojem je sjedio čovjek u srednjovjekovnom odjelu, sličnom konavoskom. Bijela široka košulja, crni prsluk sa zlatnim vezom, crvene hlače, visoke bijele čarape i crne cipele.

Ostali su većinom nosili tamne hlače i svijetle košulje.

„Samo troje.“ Govorio je. Glas mu je bio hrapav i grub. „Samo tri vještice, dvije pijavice i nijedan mjenjolik. Koliko ih još preostaje?“

„Dvije pijavice. Tri vještice i tri mjenjolika, gospodaru.“

Spomenuo je da nas je troje. Nagnuo sam se da provjerim tko je s Marijine druge strane. Bio je Toni. Toni je bio tu, ali nije bio previše zainteresiran za ovu situaciju. Ili nije htio pokazati strah.

„Marija, smiri se.“ Šapnem. „Ostali nisu tu. Pomoć će nam. Sigurno će.“

„Neće, neće. Mrtvi smo. Oni su previše opasni.“

„Krenuli su za nama. Ne bi nas ostavili same. Ne bi te otac samo tako napustio.“

„Bi. Njega nije briga. Luciju nije briga.“

„Daj Toni, pomozi mi.“

Toni okrene glavu. „Cura mi je realna.“

Koji kreten. Usput, nije mu više ni cura. A bolje ni da ne bude ubuduće.

„Počnimo.“ Reče onaj na prijestolju. Nisam ni vidio do sada da blizu stropa visi nekoliko pijavica, s okovima pričvršćenim za ruke i noge, i srebrnim kolcima probodenim kroz tijelo. Okovi se počnu zatezati zajedno s udovima pijavica. Zajednički urlik odzvoni prostorijom. Slično kako sam zamišljao zvukove iz pakla, samo još strašnije. Pokrio sam uši da mi ne puknu bubnjići.

Zvukovi su prestali kad su ih se udovi iščupali od tijela i ostali visjeti na lancima, a trupovi s glavama su pali na pod. Krvi je bilo posvuda. Skoro je cijela prostorija bila natopljena crvenom smrdljivom tekućinom. Dobro što nije došla do nas jer bi nam nagrizla kožu.

„Tko je ovaj?“ pit'o sam.

„Pijavica.“ Reče Toni.

„Dobro, znam da je pijavica…“

„Doslovno Pijavica. Tako se zove. Ima očito svoj nemilosrdni koven koji je neprijatelj Kozlaku.“

Znači to su bili ti s kojima se Kozlak jednom davno posvađao pa pobjegao.

„Dovedite mi njegovu ženu.“

U lancima su doveli Silviju, napola isušenu s napuklom kožom i srebrnim kolcima zabodenim u tijelu. Odvukli su je do prijestolja i podigli slabašno tijelo na noge. Ne bi se nikad reklo da se može vampira dovesti u ovakvo stanje.