Zlatna krv

22.

Marija

Kad mi je bilo osam godina, Dorijanu se toliko pogoršalo stanje da je jednog dana došao kući koja je bila neuredna. Prvi kojeg je ugledao je bio dvogodišnji Zvonimir, koji je iskrenuo kantu od smeća. Dorijan je bio toliko ljut, da ga je zgrabio objema rukama, bacio u zid i slomio mu rame. Čim je Rafaela čula vrisak dječaka, zgrabila ga je i odvela u sobu, gdje ga je zaključala, zvala je ujaka, zatim hitnu.

Kako sam i ja bila od kući, od straha sakrila sam se pod krevet gdje sam provela cijeli dan, tiho jecajući i udišući prašinu. Tek navečer Rafaela me je našla i ispričala mi kako je Zvonimir završio u bolnici, prijelom je bio toliko težak da ga je čekala operacija, a Dorijana je odvela policija. No on nije završio u zatvoru, nego u komuni, a zatim na psihijatriji, gdje je proveo dvije godine. Imali smo dvije godine mira dok se sve nije vratilo na staro.

Te večeri dok je Zvonimir spavao u bolnici, rekla sam mu: „Zaštitit ću te od njega. Zaštitit ću te od svega što ti bude prijetilo. Ubit ću ako treba.“ Od tada nisam mrdnula ni prstom za njega.

Dorijan se često znao ispričavati, Rafaela je govorila. „Braća su mu poginula. Ne osuđuj ga.“

Tri brata su mu poginula još prije nego što sam prohodala. Znam ih samo sa slika. Najmlađi je poginuo pred kraj rata. Sjećam se da se igrao sa mnom zadnjih nekoliko godina, jer do škole gotovo nikad nisam bila u kontaktu s drugom djecom. Poginuo je malo prije mog četvrtog rođendana, u osamnaestoj godini.

Sjećam se da sam plakala, prvi put sam mi je netko blizak umro. Dorijan je bio na rubu snaga, Rafaela je često micala oružje i oštre predmete od njega, a rekla mu je da ga izbjegavam što više mogu, a pogotovo da ne plačem pred njim.

Nakon mjesec dana žalovanja, opet se vratio u vojsku, ali već je prvi dan pogođen u glavu. Rafaela je neprestano govorila da će umrijeti, a kasnije da će ostati invalid. Kad god bi se rasplakala na njene riječi, zatvorila bi me u sobu. Kasnije kad je došlo vrijeme posjeta, rekla mi je da se ne usudim plakati pred njim. Kad smo ušli u sobu, izbjegavala sam ga gledati u oči, izbjegavala sam govoriti, s time da sam kod kuće dobivala batine radi nepristojnosti. A samo sam činila sve što je potrebno da se ne rasplačem.

I kad je bio kod kuće izbjegavala sam ga koliko god je moguće, neko vrijeme nije mogao ni hodati, ni jesti, ni kupati se, ni ustati iz kreveta. Prvi sam se rasplakala kad me je uzeo u naručje i rekao da je sve dobro.

Nakon rata htio je da se preselimo u Zagreb, jer su rane u Dubrovniku prebolne. Mama se složila, a moja riječ nije vrijedila. Nisam se htjela seliti, ali me nitko ništa nije ni pitao. U Zagrebu su počeli i pravi problemi. Tata je imao teškoća s pronalaskom posla, mama je odlučila biti kućanica, tata je imao noćne more i na kraju mu je otkriven PTSP. Nakon nekog vremena on je odbijao ići ne terapije i piti ljeskove i odao se alkoholu. Nije ga znalo biti danima doma, a nekad bi ga policija dovela jer bi ga našla kako spava ispod mosta, na klupi ili kraj kante za smeće. „Bog te kažnjava.“ Rafaela je non-stop govorila jer je tata bio ateist, kao i njegova braća, pa su počele svađe. Jednom mu je čak rekla: „Braća ti gore u paklu.“ Na te riječi uze ju je za vrat i počeo udarati šakama, a ja sam vrištala i molila ga da prestane. Sreća, pa je Rafeli samo bio slomljen nos, ali to nije bio zadnji fizički obračun među njima.

Krajem ljeta Rafaela se saznala da je trudna. Dorijan je bio sretan, a i ja sam. Veselila sam se što neću više biti sama. Sve je bilo u redu do kasnog stupnja trudnoće. Dorian nije htio drugo dijete, htio je da pobaci, a kako je Rafaela bila vrlo religiozna, odbijala je. Osim toga, zakonom je bilo dozvoljeno pobaciti do trećeg mjeseca trudnoće, a Dorijan je htio da se to obavi ilegalnim putem. Nakon što je Rafaela rodila, dala mu je ime Zvonimir. Isprva je bila presretna, kasnije je požalila. Vikala je kad bi ju budio navečer, sve rjeđe ga je hranila i mijenjala, a Dorijan nije dolazio kući, jer nije trpio dječji plač. Jednom sam mu ja dala mlijeko iz tetrapaka na bočicu. Nekoliko sati kasnije se počeo kriviti i povraćati. Rafaela ga je odvela na hitnu, a ja sam morala priznati što sam uradila. „Ubojico!“ derala se Rafaela. „Treba te kamenovati. Gorjet ćeš u paklu.“ Kad je Dorijan saznao što sam učinila, prvo me pojasom stukao tako da sam jedva hodala i sjedala, a kasnije me je iscipelario. „Ne prilazi mom sinu, skote jedan.“ Rekao je. I tih dana sam samo provodila u sobi, slušajući kako Zvonimir plače dok se oni dvoje svađaju.