Zlatna krv

6.

Lucija

U ponedjeljak sam znala da će me bivše zlostavljačice dočekati raširenih ruku, samo nisam znala da će cijeloj školi ispast' oči zbog toga. Lara i Paulina su napadali neke koji bi nas pogledali, a Barbara je objasnila da smo sve riješili preko vikenda. Tijekom satova nismo komunicirale jer smo sjedale dalje od njih, a i bilo mi je drago. Kad nas ne napadaju, užasno su naporne, Paulina sa svojim pričama što je jela i Lara s ogovaranjem drugih ljudi.

Taj dan smo napokon saznale zašto ih nikad nema tijekom odmora. Odvukle su nas dalje od škole u neki grm, koji mi je umalo izgrebao cijelu kožu. Lara je izvadila trubicu dugu skoro deset centimetara, čuda, i zapalila. Pristala sam uzeti samo da ne poludim s njima.

Ubrzo je počelo histerično smijanje i nekoherentni govori, a zemlja mi se pomalo ljuljala. Pogotovo su mi se smijale kad nisam mogla pročitati poruku na mobitelu niti sam mogla pročitati tko ju mi je poslao. Marija je vrištala od smijeha zbog mojih crvenih očiju i Paulininih podbradaka koji su podrhtavali kad se smijala.

Vratile smo se u učionicu smijući se histerično, dok nas je cijela škola slušala. Takve su nekad i one dolazile u školu nakon odmora. Marija i ja, a možda još nekoliko njih je zaspalo na klupama dok nije ušla profesorica i lupnula dnevnikom od stol. Svi smo podignuli glave osim Marije.

„Marija, što sam rekla?“ pitala je profesorica.

„Dum.“ Marija je oponašala profesoricu kako lupa dnevnikom. Razred se nasmijao, ali Lara nije nikako mogla prestati.

„Izlazi van Lara.“ Pokaže profesorica prema vratima, a Lara se nije mogla stat' smijat' izlazeći. I ja bih se smijala da mi se kiselina iz želudca pomalo penjala prema grlu. „Želi li tko još da ga izbacim?“ Sekundu nakon što je to rekla, izbacila sam zelenu tekućinu iz usta ravno na klupu, a veliki dio je iskipio po podu.

„Hoće.“ Uzviknula je Marija.

„Pošaljite ju doma. Izgleda da će se svakog trenutka raspasti.“ Rekla je profesorica. Ne znam kako sam izgledala, ali sigurno se nisam dobro osjećala. Marija i Barbara su me izvele vani i nazvale Marinu da dođe po mene. Jedva sam čekala da dođem doma, želudac mi se cijelo vrijeme grčio, vjerojatno se skupio poput žvake.

„Što je sad bilo?“ pitala je Marina kad sam ušla u auto. „Opet povraćaš u ponedjeljak. Nadam se da nećeš i sljedeći.“

Povraćala sam i zadnji ponedjeljak. Koja ironija.

„Vjerojatno sam pokvarila želudac.“ Rekla sam. „Nadam se da neću morat u bolnicu.“

„Nije ti opet pobjegla energija?“

„Ne. Imala sam zlatni lančić cijelo vrijeme na sebi.“

„I Bolje. Zadnji put si bila crvena k'o rak, sad si blijeda poput voštane figure i oči su ti crvene, a podočnjaci su ti modri poput šljive.“ Sjajno, svi simptomi onih koji puše travu. Nadam se samo da ih ne prepoznaje. „I Karmela je danas došla doma.“

„Zbog čega?“

„Glavobolje. Lila je gorke suze.“

Na kauču sam ležala do podne, dok nije mi se smirio želudac. Zatim me uhvatila jaka žeđ, pa glad. Pila sam i jela kad me Marina nije gledala, a kad je bila tu, samo sam se izležavala. Sreća pa mi je ubrzo skuhala čaj, pa se nisam morala pred njom kriti dok pijem.

Sreća pa je ovaj put imala popodnevnu smjenu. Kad je pošla na pos'o, krenula sam si napravit' pastu. Ulila sam vode i stavila ubrzo pastu pa se omekša. Dok sam pripremala, sišla je Karmela i sjela za stol.