Inat

7.2K 471 19
                                    

Ulazim u sobu, besna, zbog slabosti koju sam sebi dozvolila. Naslanjam se na vrata i spuštam na pod, držeći glavu u rukama. Nemoguće da mi se ovo dešava. Jednu sam propast zamenila drugom. Toliko sam se borila da održim svoje zidove,  da bi mi on, onda kada bih ih srušila, rekao da se on povlači. Kakva je to igra? Na šta sam to nasela? Besna sam i rado bih sada sebi počupala kosu!  Začujem tresak vrata njegove sobe i čujem korake. Zastaju kraj sobe u kojoj sedim zaključana. Ne dišem. Kvaka na vratima se pomeri i ja skočih. Videvši da ne može da uđe, on produži niz hodnik. Dođem do prozora sobe i vidim ga kako izlazi iz kuće. Doteran do savršenstva. Oh, nije se štedeo za nju. Naravno i što bi?!  Dok ulazi u automobil, zastane i pogleda kroz svoje tamne naočare ka sobi u kojoj se nalazim, ne verujem da može da me vidi, ali se brzo udaljim od prozora.

Hodam kao manijak po sobi gore - dole. Mrzim što sam ovako tvrdoglava i inatljiva. Zašto opet teram svoje,  kad' znam da će opet sve ići na moju štetu?! 

Žurno odlazim do svoje spavaće sobe i pozivam Candy. 

-Hej lepotice, kako je u predgrađu? Jesi li nas već zaboravila?

-Zdravo Candy! Tepanje mi nikada nije išlo od ruke.

-Da li ste ti i Mary slobodne večeras?

-Naravno dušo, za tebe uvek, gde želiš da se nađemo?

-Ovde! U ovoj kući! Želim da napravim malu žurku. Molim te, pozovi par adekvatnih ljudi koje poznaješ. 

Adresu ću ti poslati u poruci. 

I... Čekam vas! 

BRETT

Nakon iscrpljuće svađe sa Barbarom, odlazim do bolnice i tu zatičem oca.

-Oče? Otkud ti ovde?

-Zar se tako pozdravlja otac?

-Izvini, nešto sam danas napet.

-Barbara ili tvoja nova zanimacija? 

Trgnem se kao oparen, nije moguće da zna za Amy.

-Zašto je to tebi uopšte bitno?

-Nije bitno i ne tiče me se sve dok se budeš držao datog dogovora i obećanja.

-Obećao sam i ispuniću to što sam obećao. Nema potrebe da me na to dodatno podsećaš i ti.

Nakon još pola sata neobaveznog ćaskanja, nervoza i napetost su u velikim merama bile prisutne, stoga, reših da krenem. 

Moram do kuće po svoj notebook i još neke papire,  a onda se vraćam u svoj stan,  u Boston. Moram da se udaljim od nje. Privlači me poput magneta, a tako mi je zabranjena.

Stajem ispred kapije i dok čekam da se kapija otvori, vidim par parkiranih automobila ispred ulaza. Pojurim kolima ka kući, a pri izlasku iz automobila me dočeka zvuk glasne muzike koja dopire iz kuće, kao i žamor ljudi.

Ulazim besno. U kući su meni nepoznate osobe. Neki ćaskaju, neki igraju, piju, zabavljaju se. Vidim nju. U beloj uskoj haljinici. Grudi samo što ne iskoče i to nekom tipu ispred nosa sa kojim priča. Da, tako predivna, sedi na naslonu fotelje i naginje se ka njemu. Po prvi put joj vidim raspuštenu plavu kosu. Dopire joj do struka u blagim valovima. Izgleda kao boginja. Njen smeh koji poklanja drugom me ubija. Stojim i posmatram ih sve. Svi su u nekom zanosu i mene niko ne primećuje.

Otrov I Lek✅- (Skraćena Verzija) Where stories live. Discover now