Ponovo

5.7K 448 63
                                    

BRETT

Imate dete?!

Izgovaram jedva čujnim glasom. Vidim tugu u njenim očima, dok glavu spušta ka podu.

-Da…

Upravo me je ubila. Ubila je svaku nadu koju sam imao.
Plač deteta se ponovo oglasi na baby alarmu.

-Idi Brett…! Ne gleda me i trčeći odlazi stepenicama na sprat kuće.

Za trenutak poželim da krenem za njom, ali stanem. Osećam se kao uljez.
Ko sam ja da kvarim dom jednom detetu, da rušim jednu porodicu?

Izlazim napolje. Treba mi vazduha. Osećam da se gušim. Sve ove godine sam želeo, sanjao sam, nadao sam se... Pa čak i kada je nada da ću je ikad pronaći umrla, mogao sam bar da da sklopim oči i zamislim je, da je tu, da je moja. Sada mi je i taj san srušen.

Silazim niz stepenice. Teturam se poput pijanca, osećam se slomljeno.
Otvaram vrata automobila i još jednom pogledam ka kući.

Vidim njenu senku na prozoru sa detetom na ramenu.

Sklopim oči. Boli… Jako boli.

Nemam snage da se pomerim.

-Da krenemo gospodine, začujem glas jednog od mojih ljudi.

Da krenemo? Kuda sada? Gde sada?

Više ništa nema smisla.Ulazim u automobil.

-Vozi, sklapam oči.

Ovo je mogla da bude moja žena, moje dete… Moje dete?!

AMY

Wiliam je konačno zaspao, ali ja ne mogu. Ovo je konačno. Gotovo je. Oterala sam ga. Zamišljala sam često kako dolazi, kako me grli, rešen da zauvek ostane sa nama, a ništa od toga nije ispalo tako, niti će biti.

Ne želim da plačem, ali suze idu. Brišući ih, silazim niz stepenice u dnevni boravak. Otišao je i sada mi opet fali vazduha da bih živela. Krenem ka terasi, ali se naglo okrenem kada u staklu ugledam Brettov odraz, kako sedi u fotelji, u samom uglu sobe.

-Zašto si još ovde? Pitam iznenađeno, stvarno više nema snage da se raspravljam.

Ne govori. Kažiprstom trlja svoju bradu i posmatra me. Nakašlja se, pa ukrsti prste svojih ruku i spusti ih na stomak.

-Nisi mi rekla, imaš li ćerku ili sina?

-Zašto je to tebi bitno? Polako počinjem da strahujem!

-Razgovaramo. Dugo se nismo videli. Želim da znam. Zar ne smem da pitam?

Sklopim oči i duboko udahnem da se smirim.

-Sina, teško izgovaram, glas mi drhti.

Klima glavom i skuplja usne.

-Kako se zove?

O Bože, on sumnja.

-William.

-Lepo… Koliko je star?

Znam kuda ovo vodi.

-Za par meseci će napuniti dve.

Ozbiljno me pogleda i podiže jednu obrvu.

-Stvarno?

-Da.

Opet klima glavom.

-Hoćeš li mi onda objasniti ovu sliku. Stiv, ti, William i torta na kojoj je svećica sa brojem dva?

Otrov I Lek✅- (Skraćena Verzija) Where stories live. Discover now