10

16.4K 756 6
                                    


Irina

Živim lažnu bajku, oglumim svaki osmeh i potisnem svaki krik. On gotovo ne razgovara sa mnom, mrzi me, vidim to svaki put kad ga pogledam a ja . . . ja ga volim. Ograničio me je na posao i njegov stan, mogu da provodim vreme jedino sa njegovom sestrom ali i tada sam pod nadzorom. Dolazim u prazan stan, ne znam kad on dolazi kući, uglavnom sam u svojoj sobi zato se radujem sutrašnjem danu. Moj telefon me trgne iz misli. Jason. Hm, otkucao mi je poruku.

Nakon pročitane poruke udahnula sam duboko. Jason je besan a Dejmon . . . Ne mogu da verujem šta je učinio, otkupio je njgov stan, kupio firmu u kojoj radi i otkupio njegov dug banci, saterao ga je u ćošak, a što je najgore Jason misli da sam ja za to kriva. Kakve veze ja imam sa ovim? Htela sam da izbrišem poruku ali predomislila sam se i ostavila je, neću mu odgovarati, što više pokušavam da doprem do njega on je sve više luđi a meni nije potrebno još problema.

***

- Boli me stomak, pestani – upozoravam Violet, svo vreme lupa gluposti i zasmejava me.

- Istina je, Bože razboleće se od onolike šminke.

- Slažem se ali ona nam je tetka, pokaži malo poštovanja – Dejmon je upozorava.

- Poštujem je ja, mnogo, ali mogu da se šalim, molim te stani negde piša mi se.

- Naravno da ti se piša popila si sav sok.

- Pumpa je ispred nas – Dejmon nas obaveštava.

- Dok ja opsedam toalet vi kupite grickalice – naređuje nam.

- U redu.

Tako je i bilo, Violet je otišla u toalet a Dejmon i ja smo nakupovali grickalice.

- Ovo uopšte nije zdravo – namrštio se mojoj korpi.

- Svo vreme jedete gluposti.

- Ali ukusne gluposti – vadim stvari iz korpe i stavljam na kasu ali zvoni mi telefon.

- Mama. Peuzmi ovo – izlazim napolje. Nismo se čuli mesecima.

- Mama- javim se.

- Irina.

- Čujem te, hvala Bogu pomislila sam da ste me zaboravili.

- Nismo samo smo bili zauzeti, znaš.

- Znam, jeste li pronašli neko blago.

- Zavisi od tvoje definicije blaga, pronašli smo puno antikviteta i živeli smo tri meseca sa plemenom Vaukike – rekla je radosno.

- Izgleda da ste uživali.

- Jesmo kako si ti? Šta ima novo?

- Pa diplomirala sam, zaposlila se i udala se.

- Udala si se? Nisam znala da imaš dečka?

- Kako bi pobogu znala kad smo se poslednji put čuje pre pet meseci – to je bilo prekorno. Kako ne shvata da mi nedostaje.

- Dušo, znaš da nismo uvek u mogućnosti da ti se javimo.

- Da, razgovor sa roditeljima dva puta godišnje mi je sasvim dovoljan.

- Zvučiš ironično.

- Za što i jesam ironična, nedostajete mi.

- I ti nama nedostaješ.

Na rubu ludilaWhere stories live. Discover now