22

17.4K 747 6
                                    


Irina

Obukla sam Unu i spustila je na pod, odmah je dohvatila igračke. Dejmon nije rekao ni reč od kako je primetio moj stomak, mali je ali se primećuje, izgleda da sam ga šlogirala jer koje je drugo objašnjenje za njegovo stojanje u uglu? Ma čak ni ne diše.

- Trudna sam šest meseci i nosim dečaka – rešimda započnem priču.

- Narvno nisam odmah shvatila, znam tek nešto više od dva meseca – pogledam u njega a on i dalje kao ukopan.

- I da, dete je tvoje a znam to zato što si ti jedini muškarac sa kojim sam spavala. I ne, nisam planirala trunoću ako se to pitaš, da, rekla bih ti.

- Rekla bi mi? – napokon se pokrenuo.

- Da, znala sam da ćeš se jednom vratiti i drago mi je što si se vratio pre mog porođaja.

Seo je pored mene i obema rukama je prošao kroz kosu.

- Ostavio sam trudno ženu sa bebom – očigledno je koliko u ovom trenutku mrzi sebe.

- Nisi znao, nisam ni ja.

- Stavio sam sopstvene potrebe ispred svih – ustao je i počeo da šeta. Šta da mu kažem dođavola?

- Zato si zaposlila onu devojku?

- Emu, da, postalo mi je naporno i doktor mi je zabranio da podižem teške stvari a Una raste.

- Mrziš me zar ne?- zaustavio se i pogledao me.

- Ne Dejmone, ne mrzim te.

- Nije me bilo šest meseci, ostavio sam te sa . . . tuđim detetom i . . .

- Una je moje dete i to se neće pomeniti i da ostavio si me ali . . . nisam ti uzela za zlo.

- Kako?

- Lepo, Una me je izlečila, ova mala mrvica mi je puno pomogla i ne mogu da živim u ogorčenju. Odgajam jedno dete, rodiću drugo i sve što u životu želim jeste ljubav, ne želim da prenosim negativnu energiju na decu, ne želim da se sećam prošlosti i budem zlopamtilo. Jednostavno, krenula sam dalje.

- Tako mi je žao. Znam da ne mogu vratiti vreme, niti nadoknaditi ovih šest meseci ali kunem ti se da ću uvek biti tu za vas, biću tu svakog dana.

- Dobro, jer je deci potreban otac.

- Bićui hvala ti što me razumeš, znam da ne zaslužujem to ali nemaš pojma koliko mi znači.

- Obećali smo Dejmone, obećali smo da ćemo uvek biti tu za ovu Mrvicu, isto kao što ćemo biti i za bebu - spustila sam ruku na stomak.

Poklopio je moju ruku svojom. – Kunem ti se, nema više bežanja.

Dejmon

Irina i Una spavaju a ja kao manijak buljim u njih. Napravio sam grešku. Ovo je moja druga ogroman greška koja povećava moj već postojeći dug ka Irini. Zagočavao sam joj život jedno vreme, čak sam je i mrzeo a vidi sad. Ona odgaja dete moje sestre i nosi mog sina. Ne zaslužujem je, na zaslužujem njeno razumevanje, njenu dobrotu, niti ovu porodicu o kojoj se do sada sama brinula ali moram da ih zaštitim. Oni su moji, moja dužnost, moja obaveza, moja ljubav, nada i porodica. Vreme je da sredim svoj život.

Silazim niz stepenice i prvo ugledam Unu, gura dubak,onda sam ugledao Irinu i onu devojku, Emu, smejale su se nečemu.

- Dobro jutro – pozdravim ih.

- Dobro jutro, Ema ovo je Dejmon, Dejmone Ema.

- Drago mi je gospodine Kruz – devojka mi je pružila ruku.

- I meni Ema.

- Da postavim doručak? – Ema pita Irinu.

- Može.

- Rano ustajete – zaključim.

- Ne mi, ona. Ne voli da spava – Irina oprezno ustaje i mahinalno joj pružim ruku.

- Hvala – slatko mi se nasmeši.

- Šta kaže tvoj ginekolog? Dobro ste zar ne?

- Da, oboje smo u redu – smeši se neodoljivo i imam potrebu da je poljubim, želim da je zagrlim.

- Idem da vidim kako stoje stvari sa Jasonom, tražiću zabranu prilaska.

- U redu, on . . . izgledao je loše, nekako zapušteno. Uništio si mu život zar ne?

- Uzeo sam mu stan i otpustio ga, nisam ga sprečavao da se zaposli negde i dovede svoj život u red – to baš nije cela istina ali ona ne mora da zna koliko sam zapavo loš.

- U redu, želiš li da doručkuješ sa nama?

- Da, doručak, može.

- Uzmi Unu.

- Hoću – okrenem se ka princezi i uzmem je. Nasmešila mi se, ovo je bio prvi put.

***

Doručkujemo svo zajedno i shvatam da se osećam kao stranac, Irina ima svoj rutual sa Unum čak se i Ema uklopila, boli me da priznam ali delujukao da im niko više nije potreban. Moram da vratim svoju porodicu natrag, zapravo moram da je stvorim jer mi nikad nismo bili porodica, ja sam otišao. Sada i ovde shvatam koliko toga sam propustio ali one nisu zaslužile da me gledaju u onakvom stanju, njima je potreban čvrst oslonac u životu, treba im neko da ih voli i pazi. Porodica . . . jebote dobiću sina i imam ćerku, moram da se saberem momentalno.

Na rubu ludilaTahanan ng mga kuwento. Tumuklas ngayon