15

17.5K 778 8
                                    


Irina

Mi ljudi, smo teška bića za razumevanje, ja sam čovek pa često ne razumem samu sebe, kako onda da razumem druge?

Kako da razumem lošeg čoveka poput Jasona?

Kako da razumem nežnu dušu koja se predomišlja oko svog života poput Violet?

Kako da razumem ljude koji žive za posao, kao moji roditelji?

Kako da razumem čoveka kojeg volim? Njega koji me je toliko povredio, njega koji me sada čuva kao kap vode na dlanu, i njega koji je sa svakom korakom iskupljenja sve dalji od mene. Preterana ljubaznost među nama, uviđajnost, izbegavanje, osećaj krivice . . . sve to nas po malo ubija, ali da li je nekad i bilo nas? Više ni u to nisam sigurna.

Dejmon

Krivica me razjara, ubija me svaka reč koju sam joj uputio, toliko sam se ogrešio o njoj da me mogu u oči da je pogledam. Znam da je ispravno da je pustim da ode, oslobodim je mojih okova i tereta bolesti koji deli sa mnom zbog moje sestre. Ona je mlada, očaravajuća, nežna i predana treba da bude u mogućnosti da sama gradi i živi svoj život onako kako želi. I želim da je oslobodim, veći deo dana sam odlučan, ali kad dođem kući i zateknem je pored televizora, moje odluke odlete u nepovrat. Zato svake noći znam da koliko god bilo ispravno da je pustim da ode neću to učiniti, i nije to zbog moje sestre, neke moralne odluke ili moje krivice jednostavno ne želim da je izgubim zato što je volim a činjenica da je niko do sada nije imao samo me požuruje da je obeležim. Zato čekam, hodam na ivici ludila jer ne želim da se vratim nazad a ona nije spremna da krene napred. Da, ovo je naša priča: "Na rubu ludila", jer se tako osećam kada sam sa njom, hodam po zamišljenoj liniji.

Irina

Danas odlučujem da se vratim na posao, zato sam se spremila, popila kafu i čekala Dejmona.

Ušao je u kuhinju i nije me ni primetio.

- Dobro jutro – oglasim se uvređeno.

- Budna si?

- Da, vraćam se na posao.

Namrštio se i ostavio telefon.

- Jesi li sigurna?

- Da, dobro sam.

- Doručkovala si?

- Kupiću nešto usput.

- U redu, moja sestra mi je poslala poruku, želi da ručamo zajedno.

- U redu.

- Svi, ona i Jason, ti i ja.

- Možda želi da nam saopšti šta je odlučila – nagađam.

- Možda. Idemo li?

- Da.

Teško je raditi kada ti stalno donose nešto za grickanje i osveženje, Dejmonova sekretarica me obasipa hranom i pitanjima kako sam i jesam li dobro. Sa jedne strane godi mi to što se brine o meni ali sa druge . . . znam da to radi jer ga izjeda krivica. Potisnem svoje privatne misli i nastavim sa poslom.

- Hej, jesi li dobro?

Podignem glavu i ugledam Dejmona na vratima.

- Jesam.

- Moja sestra danas nije došla na posao.

- Znam.

- Hajdemo na taj ručak – izdahnuo je zabrinuto i krenula sam ka njemu.

Na rubu ludilaDonde viven las historias. Descúbrelo ahora