Voljela sam senatora 🔛 ✒

PROLOG

Kavez.

Ovo je posljednji kavez u koji sam se sama smjestila. Već danima je u njemu sve beživotno, previše bijelo, bolesno sterilno. Zrak oko mene bio je okrunjen česticama asepsola. Tišinu je smjenjivao tek zvuk aparata, poneki sažaljiv pogled i riječi utjehe.

„Ponovo ćeš se uzdignuti i zaplesati. Ponovo ćeš se inatljivo smijati i prkositi životu. Zavodićeš korakom i bićeš mamac za duboke uzdahe i oštre poglede. Nakon svakog okreta zastaće im dah, srce će zalupati snažnije kada se spustiš na zemlju. Preživjela si i ovoga puta. Ponovo ćeš dotaknuti nebo i skinućeš poneku zvijezdu, zasjaćeš kao jedna. Udisaćeš uspijeh. Hranićeš se zajedljivim komentarima. Biće ih iznova. Grubi, zamjerljivi, bezobrazni, pohlepni, uvredljivi, ali uprkos njima dočekaće te ovacije i aplauzi. Pala si, pa šta? Dignućeš se iz pepela. Uspjela si mnogo puta do sada, zašto bi ovaj bio izuzetak? Pokazaćeš im svoju punu veličinu i vrijednost, mnogo veću od zategnutog i gipkog tijela. Lijepog lica i prodornog pogleda. Daćeš im novu temu za trač, spojiće te sa novim plijenom. Odmahnućeš rukom i nastavićeš tamo gdje si stala. Vježbaćeš nove korake. Ljepše. Gracioznije. Opasnije."

Govorili su. Ja sam ih napola slušala kao nekoć bajke pred spavanje. Ovo je bila moja bajka. Živjela sam u iščekivanju svakog nastavka, jer moja bajka nije imala kraj. Ili sam ja zaboravila da krajevi postoje dok god je novih početaka.

Oh, da.

Kraj koji je došao prebrzo.

Bajka koja je prekratko trajala.

Princ koji neće doći. Ne više.

Sve je pripalo prošlosti, a utjeha se taložila riječima dovoljno skliskim da bezbrižno siđu sa usana i mnoštvom izgubljenih pogleda. Samo jedan je bio jasan.

Istina je bila tako bolna i strahovita. Nisam stigla ni trepnuti, a postala sam njen rob. Njen eho je odzvanjao dovoljno glasno da je lako mogla smjeniti laž koja me predugo tapšala po ramenu.

Ali u jednom je odnosila pobjedu. Laž je naspram istine oduvijek bila bolji manipulator. U njenom svijetu je previše ugodno, a kada naučiš živjeti u njemu istina je put koji rjeđe biraš.

Bojiš se da će te istina zaustaviti i prije nego napraviš pravi korak. Da će ti potkresati krila i prije nego vidiš da su ti izrasla.

Ali ono što mi je laž željela sakriti, istina je pokazala na surov način. Nije svako skraćivanje krila njihovo nestajanje. Ponekad je to prijeko potrebno oštrenje i jačanje neposredno prije oluje. Ali ko je još oluju mogao predvidjeti?

Sada sam imala vremena na pretek i dvadeset godina iza sebe. Osim trpljenja užasnih bolova negdje unutar prizme sjećanja mogla sam upijati bezličnost sobe na koju sam bila primorana ili se iznova vraćati u prošlost i razmišljati o svojim postupcima. Ženi poput mene ne preostaje mnogo opcija. Ni izvan ove sobe neće ih biti.

U kavezu nema pravila, ali nema ni slobode. Ne pamtim broj, ali znam da je svaki naredni veći, samo se otvori za bijeg smanjuju.

Ovdje pravila kreiraju život i kontrolišu slobodu. Za one, koji su odsjekli svoja krila, bila je to cijena života u visokom društvu. Za mene je to oduvijek bio kavez koji su mi roditelji nametnuli nesvjesno svojim životnim izborima. Privatnim i političkim.

I sa ove strane gledišta jedino što mogu reći je da je onaj prvi u koji su me roditelji spremno pustili bio daleko bolji izbor. Svaki drugi je bio moj kanap, koji se stezao sa svakim atomom sreće i zid nakon čijeg udarca bi glavobolja postala nepodnošljiva. Takvi su bili moji izbori u sudaru sa pravilima. Nepodnošljivo loši.

Sada kada iz kreveta promatram taj svijet, iako mi se čini dalekim i prevaziđenim, još uvijek se koprcam u njemu. Nisam pobjegla. Uspjela sam tek da zaplešem na prvi takt misleći da pobjedu držim u rukama. Samo taj jedan trenutak imala sam osjećaj da je gotovo.

I bilo je. One sekunde kada sam se survala u ambis iz koga nije bilo povratka. Nije bilo svjetlosti, lažnog sjaja, niti vještačkih osmijeha, samo tupa bol i mrak koji me gutao u dahu. Trenutak kada sam stari kavez zamijenila novim.

Ja... nisam bila dobra djevojčica. Odbijajući kalup društva, nisam postala ono što se od mene očekivalo. Da sam poslušala ono što mi je majka rekla nikada se ne bih našla ovdje. Svoju ljubav bih prešutno pogurala na samo dno. Pokorila bih se pravilima, iako bi me po ko zna koji put uhvatio napad panike i nemoći. Kasnije bih ponovo prodisala. U njegovom naručju, dok bi moje ruke pomahnitale od čežnje tražile utjehu, a njegove riječi prizivale mir.

Primirje nakon pakla.

Raj koji dolazi usred noći.

Kajanje koje nastupa zorom.

To je bio on. Moja tajna afera sa primjesom bajke i života. Moja zabranjena zona i granica koju nikada nisam smjela preći. Ipak s njim granice nisu postojale. Umjesto njih imali smo naše horizonte.

Bio je potreban jedan pogled da me opije. Jedan osmijeh da me zarobi. Jedna noć pod zvijezdama da utiša samoću. Jedna riječ da ponovo povjerujem životu. I jedan trenutak slabosti pretvorio se u beskrajne dodire i lutanja dugim hodnicima čežnje.

Zavoljela sam. Prvi i jedini put. Prkosno. Inatljivo. Tvrdoglavo. Nespremno. Bez razuma. Samo srcem.

Misleći da prkosimo životu, zapravo smo prkosili jedno drugom. Gledali smo se dok nas nisu gledali. I disali smo samo u našem univerzumu udaljeni od svih. I savršeno smo igrali tu igru za dvoje, sve dok nismo postali previše zaslijepljeni pred drugima. Ljubavlju. Mržnjom. Sudbinom.

Prošlost, čije smo okove vukli, načela je svoju igru i potkrijepila je tragedijama koje su nam obilježile živote i udaljile nas. Ali nikada dovoljno daleko da zaboravimo.

I dok se hranim zvukom papira koji po ko zna koji put gužvam u ruci, prisjećam se poruke koju mi je ostavio. Znam napamet svaku riječ, svaki zarez, tačku.

„Oprosti mi! Zbunjen sam! Sve me boli! A tako si mi prijala... Mnogo si mi prijala, Leona. Moje godine su previše, tvojih je premalo. Postoje drugi ljudi. Oprosti mi, zbogom."

On.

Najveći razlog i moje nadahnuće postao je u isto vrijeme i moja propast.

Možda...

Da te noći nisam obukla haljinu u kojoj nisam mogla disati, možda bismo sada njegove riječi gužvali u postelji.

Da nisam raspustila kosu po golim ramenima i dopustila magli da se prespava noć u njoj, ne bih dopustila drugim rukama da prođu kroz vlažne uvojke.

Mojim licem se ne bi pružali crni tragovi maskare pomiješani gorčinom i suzama nakon izgubljenosti u tuđem dodiru, da sam upotrijebila razum.

Crveni ruž bi bio obrisan da sam umjesto inata osjetila tvrdoglavost i krenula tamo gdje su moje misli lutale. Umjesto toga usne su bile izgrižene do krvi gušeći sopstveni glas u ponoru.

Te noći sam čvrsto prigrlila ženu bez srama, jer se nisam imala kome vratiti. Samo njoj.

Možda ne bih izgarala u želji da pronađem stranca koji mu previše liči da upije moju bol. Stranca kome moje godine, teret na leđima i drugi ljudi nisu predstavljali nikakvu prepreku da me stvarno voli.

Da se te noći nisam okrenula ka pozornici, možda bih sada kao i svaka druga žena lizala rane u svojoj sobi, a ne bolničkoj.

Možda....

Kada jeftine riječi skupo platimo, tada najviše dugujemo sebi.

Ali jednako dugujem i njemu, jer nikada nije razočarao onu djevojčicu, iako ovu ženu jeste.

Dugujem mu jednu malu prošlost.

Jer...

Za nas nikada neće biti mjesta u budućnosti.