XXII poglavlje

3.4K 148 43
                                    

Elena P. O. V.

Ležim u krevetu i ne mogu da se uspavam. Sigurna sam da je Leonardo razvio toliko živopisne scenarije iako nijedan nije istinit, ni približno tome šta on zamišlja.

Pokušavam da čitam knjigu koju sam pozajmila iz mamine kolekcije. Knjiga je čitana više puta, sigurno se pitate kako znam. Pa korice su joj totalno uništene kao i stranice u kojima su podvučeni najlepši delovi. Odlučila sam se baš za nju iz razloga što verujem da je vredna čitanja kada je mama toliko puta pročitala.

Pročitala sam desetak strana ali zapravo nisam pročitala nijednu. Ne znam o čemu se radi, ni ko su glavni likovi.

Svesna sam da problem neću rešiti tako što sedim u sobi i razmišljam o Leonardu.

Mogla bih da odem? Ne, ne bih mogla. To je totalna glupost.

Oblačim se i žurim kako bih pronašla neki taksi. Svesna sam da je dva sata iza ponoći ali verujem da ću uspeti.

Konačno pronađem taksi i izdiktiram Leonardovu adresu. Pozvonim na vratima i čekam da se pojavi. Sigurna sam da će razumeti. Mora, zar ne?

"Ćao, maco. I tebe je pozvao?" Vitka plavuša me upita kada mi otvori vrata. Pogledam broj stana i ne, nisam pogrešila. Crveni ogrtač joj prikriva atribute i sigurna sam da je redovna u njegovom stanu, samo da ja glupača to nisam videla.

Gledam njenu iritirajuću pojavu kako gricka predugačke nokte koji su totalni promašaj.

"Ne, pogrešila sam. Izvinjavam se." Okrenem se i shvatim da sam imala totalni promašaj.

Zavučem se u svoju toplu postelju i pitam se čemu sam se zapravo nadala. Čemu?

08:00, Ponedeljak

Vikend mi je tako proleteo ali odmorila sam. Nove odluke su tu i sada krećemo sa napornim radom.

"Dobar dan, nadam se da Vas ne ometam." Uđem u šefovu kancelariju i on je naravno prvi na listi obaveza.

"Nikako Elena, uđi." Smestim se u udobnu stolicu i odmah odlučim da pređem na stvar.

"Razmišljala sam i donela odluku. Radiću sa gospodinom Sebastijanom. Gospodin Leonardo ima dve opcije: saradnju sa mnom ili može odabrati nekog drugog kolegu."

"Ali..." Znam da će šef sada odmah naći druge razloge zato nastavim.

"Molim Vas. Ja sam Vas juče saslušala, mislim da sam zaslužila da i Vi mene saslušate do kraja. Ovako u ugovoru stoji da ćete Vi gospodinu Leonardu, omogućiti najboljeg radnika, ali ime ne stoji. Tako da mi njemu možemo ponuditi novog radnika koji će najbolje dizajnirati sve njegove projekte, to ne moram da budem ja."

"U redu. Tu činjenicu sam prevideo. Hvala Vama, gospođice Elena. Zbog rešenja ovog ogromnog problema možete pored plate očekivati i bonus."

"Samo radim svoj posao i drago mi je da sam Vam bila od pomoći." Pokupim svoje stvari i izađem iz kancelarije.

Danas je prvi dan saradnje sa Leom, ovog puta je to zvanično. 

"Dobro jutro." Leonardo mi se obrati kada uđe u kancelariju.

"Mhm." Kratko promrmljam i otpijem gutljaj svoje prelepe kafe.

"Poslediću ti objekte na kojima ćeš raditi ove nedelje. Kasnije ćemo ih posetiti pa ćeš uživo videti sve." Obrati mi se dok uključuje svoj laptop.

Odlično znam i bez njega.

"Tebi pričam."

"Znam, ali sve to sam znala i bez tebe." Opuhnem i okrenem se ka svom laptopu.

Zašto sam uopšte stavila ovu stolicu pored?
Trebala sam da je vratim na svoje mesto. Glupa sam, sada moram celog dana sedeti pored njega.

"Ovaj projekat je najvažniji. Moraš obratiti pažnju na detalje." Govori mi i mislim da nije svestan da sam okrenuta leđima.

"Da li ti mene uopšte slušaš?" Vrisnem kada mi se stolica zavrti.

"Da li si ti normalan!?" Vrištim i svesna sam da su se svi okupili.

"Ne ponašaj se detinjasto. Na radnom si mestu i pričaš sa svojim nadređenim."

Uozbiljim se jer su se svi skupili i čekaju razvoj situacije. Okrenem svoju stolicu u normalnom pravcu i gledam u njegov laptop dajući mu nemo obaveštenje da slušam.

"Obrati pažnju na ovaj objekat. Sitnice su veoma bitne." Govori mi iznova, da li to on mene uči poslu?!

"Da li ti upravo mene učiš kako trebam raditi svoj posao!?" Besno ga upitam i shvatam da bih danas mogla da ga ubijem a da ne trepnem.

"Rekao sam da su sitnice važne. Ne skreći sa teme. Pogledaj nacrte a onda idemo na teren." Isključuje svoj laptop i izlazi iz kancelarije.

Bravo. Veoma lepo. Otvorim dokument i ipak proučim sve što mi je poslao. Već sada mi se ovo sviđa.

"Šta ovo jebeno znači?! Elena, ne igraj se sa mnom!!" Leonardo ulazi u kancelariju dok se puši od besa. Šta se dogodilo za par sekudni?

"O čemu pričaš?" Upitam ga dok isključujem svoj laptop, spremna da krenem na teren.

"O čemu pričam? Nećeš raditi sa onim skotom! Idemo."

"Pardon? Sa skotom? Nisam sigurna da znam o čemu pričaš." Hladno mu odgovorim dok oblačim kaput.

"Odlično znaš o čemu pričam. Nema jebene šanse da radiš sa Sebastijanom." Otvara vrata kancelarije i zajedno izlazimo.

Odlučim da ćutim jer neću ponovo svima pružiti zadovoljstvo.

Otvori mi vrata automobila i iako me toliko nervira ovakvi potezi me ipak oduševe.

"Elena, ozbiljan sam." Govori mi dok pokreće automobil.

"Nisam ni rekla da si neozbiljan." Neću sa njim da raspravljam donela sam odluku i tu je kraj. Gledam ga kako besni ulicama, vozi neverovatnom brzinom i samo čekam gde ćemo se slupati.

Ćutim jer ne želim da pričam o nečemu što je već prošlo. Slušam kako se nervira i nastavlja da besni.

Parkira se ispred moje zgrade i pogledam ga sa pogledom da li se šali?

"Zašto si me doveo kući, trebamo ići na teren?"

"Ne zezaj se sada, Elena. Izlazi već jednom." Odbrusi mi i shvatim da je najbolje da ga samo pratim.

"Ovo je zgrada koju ćeš preurediti."

"Šta? Kupio si moju zgradu? Ti si bednik koji je to uradio?"

"O čemu ti dovraga pričaš?" Upita me na ivici živaca ali mislim da se ovog puta neće izvući.

"Ovo je moja zgrada!" Pokažem mu rukom ka mojoj zgradi.

"Jeste i u čemu je problem?"

"Tu žive ljudi, nećeš nas iseliti."

"Poštedi me svojih gluposti. Idemo." Uhvati me za ruku i povuče u zgradu. Ovde bar neću imati svedoka za izvršeno ubistvo. Lako ćemo eliminisati telo i živećemo srećno.




Stan na dan 🔚Where stories live. Discover now