Teško je za objasniti, i mislim da nikada neću biti u stanju da objasnim. Ali svijet bez tebe je svijet u kome ne želim da živim; svijet koji ne želim ni da zamislim.
-
ČETIRI MJESECA KASNIJE
-
Zadnji put kada sam pričala sa Dracom Malfoyem, bila sam histerična, zaljubljena katastrofa. Sada jedva ga poznajem.
Hogwarts se promjenio više nego što bih ikada mogla da zamislim. Škola ispred mene je magična nego ikada prije, ali nije prepoznatljiva više po bezbjednosti i sretnim trenutcima to sam znala kada sam prvi put došla.
Nebo je sivo i novembarska kiša lije na sobnim prozorima. Ležala sam na krevetu, gledajući u dio slomljenog Hogwartsa. Hermionin krevet je prazan pored mene, njene postelje ne dotaknute od Juna. To je mali, sitni dio podsjetnika svakog dana kakav je moj život ustvari.
Pokušavala sam da natjeram Ginny da se useli kod mene. Ja volim i nedostaje mi Hermiona ali ne mogu da vidim da će se uskoro vratiti u Hogwarts ali ne vidim poentu zašto bi Ginny i ja spavale u drugim sobama kada imam prazan krevet pored mene. Ginny u drugom slučaju; ona se nada da će opet uskoro vidjeti Harry-ja, Rona i Hermionu. Uhvatim je kako gleda kroz prozor ponekad, kao da se nada da će ih vidjeti kako se šunjaju preko kamenitih stijena da udju u Hogwarts i da se vrate u Gryffindorskoj zajedničkoj sobi. Kao da će to riješiti sav nered ovdje. To je kao da je to jedina njena inspiracija i da je to jedino ispunjava energiju; kao da živi od mogućnosti da se njih troje vrate.
Ustovrljala sam se niz krevet i obukla polako. Svaki dan izgubim više motivacije za oblačenje moje uniforme. Ne vidim poentu što sve ovo radim uopšte idalje, i to što sam sama samo pogoršava sve ovo.
Ginny mi je rekla ako mi je toliko bitno da spavamo u istoj sobi, trebala bih da ponavljam šesti razred kao što je moja majka željela. Ali svaki momenat koji provedem u ovoj školi je sve više samo mučenje i najviše samo želim da odem odavde. Hogwarts nije Hogwarts koji je prije bio.
Jednom kada sam došla napokon u zajedničkoj sobi, našla sam ostalo troje - Ginny, Nevilla i Lunu, sjedili su tamo, blizu vatre. Proveli smo više ovdje vremena nego ikada prije, pa smo zato dali Luni šifru zajedničke sobe da se ušunja kada god možemo - ali, zbog svih straža napolje i ne toliko često.
"Isobel, ovdje si," reče Ginny toplo dok sam sjela pored njih. "Ima nešto što hoću sa tobom da pričam već dugo vremena."
Šušnem i polako omotam ćebe oko sebe. Ginny ima u poslednje vrijeme dosta iracionalnih planova, od bekstva od škole do trovanja Snapa, i u ovoj fazi se sve čini kao da je to željno razmišljanje. Naravno, borili smo se protiv Carrows-ovih koliko god smo mogli - od smješnih uvežbanih šala došli smo do promoviranja DA grafita - ali tu ima linija koju poštujemo što idalje nismo ubijeni. Ponekad, u različitim smjerovima, Ginny i Nevill izgleda sve to zaborave.
Došla sam do Nevilla koji je držao veliku zdjelu kukuruznih pahuljica. "Mogu li malo?"
Kad je klimnuo, svježi ožiljak iznad njegovih obrva se obasjao na svjetlosti vatre. "Ukrao sam ih sa stola juče," reče. "Siguran sam da kućni vilenjaci su već primjetili da se hrana krade ali već, oni su ipak na našoj strani."
Odgovorila sam tako što sam lenjo podigla obrve, uzimajući kukuruzne pahuljice svojim rukama. "Kako si dobio taj ožiljak, Nev?"
"Nije ništa," reče on prezirno. "Jedan od Carrows-vih se tukao sa prvacima. Morao sam da se ubacim."
