Većinu dana, probudim se razmišljajući o Dracu. Moguće je i previše dana, i sada se brinem da nisam provela dovoljno dana sa porodicom preko raspusta, jer sam bila previše zauzeta razmišljajući o njemu. Ali opet, ponaša se čudnije nego što sam mislila da će. On izgleda kao da je na ivici, i uvijek je oprezan sa ljudima oko njega. U jednom trenutku on je prekrasan, a onda je mrzovoljan, do te mjere gdje se zapitam da li je stvarno sve to zbog toga što mu je otac u Azkabanu. Da li ima još nešto? Nešto što mi ne govori? Azkaban je odvratno i užasno mjesto i znam da je pretjerano imati jednog voljenog unutra. Ali opet, šta je gore; imati oca u Azkaban ili imati mrtvog oca?
"Belly?"
Vratila sam se kada sam čula Dracov glas i dozvala se iz moje omamljenosti. Sjedim sama kod Gryffindorskog stola, gledajući nesvjesno na kraj hodnika. Novembar je, i postaje sve hladnije, ali iskreno bio je i septembar isto ovako hladan. Ja, sama i usamljena kada god Draco nije uz mene. Ne znam koje je vrijeme sada, ali sjedim ovdje od doručka, hvatajući pismo cijelo vrijeme. Pogledala sam u njega milion puta, pokušavajući čitati izmedju redove tražeći neku rupu, neki izlaz, ali ne mogu ga naći. Sada je majušan papir, slab u šaci od bijesnog gužvanja i presavijanja sto puta.
"Isobel," Hermiona je tada rekla neoprezno, gledajući u novinarski papir koji je čitala. Pogledala sam je gore, mirno. Ne pričamo puno, ovih dana, Hermiona i ja, ni jedno jednostavno pitanje nismo postavile preko stola za ručavanje. Ali nešto u njenom tonu reklo mi je da je ovo važno. "Kako ti se zove otac ono ponovo?"
"Richard, zašto?"
Hermiona poblijedi i stavi novine ispred mene. Pokazala je na malu, skoro sakrivenu kolonu, kunem se vidjela sam kako su joj ruke drhtale. "Možda bi trebala da pročitaš ovo."
Zbunjena, uzela sam novine i počela čitati. I u trenutku, osjetila sam kao da unutra mene je pola umrlo.
Moj otac je bio u napadu, kao što su oni smatrali Kritčki uslovni. Svi ostali su preživjeli sa lakšim povredama, ali on je jako pao i zadobio povrede štetno čak i za čarobnjački svijet. Nisu znali hoće li biti uredu. Ono što sam ja mogla reći, ili nisu znali puno stvari, ili je bilo opasno precizirati. Moglo je biti negdje u Normalskoj priči. Nisu precizirali. Kolona je bila tako skrivena i kratka i nejasna, da cijela stvar je bila skoro osjenčena da je pokazivala samo na jednu stvar; artikal je izgledao kao da hoće da ukaže da je čovjek bio povrijedjen u jednom od pokušaja napada na Normalce.
Samo par minuta kasnije, dobila sam pismo od majke.
Isobel,
Tvoj otac je bio umješan u napad. Nismo sigurni za okolnosti.
Izgubio je dosta krvi i nema dosta vremena. Žao mi je što moram da ti kažem to ovim putem.
Volim te puno kao i on.
Voli te,
Majka
Ali nema smisla. Moj otac ne bi nikada, ikada napao Normalca, i nikad ne bi bio stručni saradnik sa Smrtonošama u bilo kojem smislu. Bio je dobar čovjek - vjerovatno najbolji kojeg sam ikada znala. Ali možda...Možda ga nisam znala kao što sam mislila.
"Draco Malfoy za Gryffindorskim stolom," rekla sam sada, gledajući pismo u mojoj šaci. Moj glas je izašao nekako kreštav. "Nikada nisam mislila da ću to vidjeti."
Draco je sjeo pored mene, jedna noga preko klupe, tako da može da me gleda u lice. "Šta nije uredu?"
Gurnula sam mu pismo, i ostala u tišini, gledajući njegovu obrvu koja se iznenada podiže tokom čitanja.
