M J E S E C D A N A K A S N I J E
D R A C O ' S P. O. V.
~
Belly i ja smo ostali kući posle Vaskrsa, radije nego da se vratimo u školu. U hogwartsu je postalo toliko loše da u ovom trenutku ne znam šta je gore, škola ili kuća, ali moji roditelji mi ne daju izbora. Dok moja majka priča kroz suze kako je čarobnjački svijet postao opasan - kako ne može da se usudi da provede jedan dan bez da me ispusti iz vida, moj otac brblja koliko je više od koristi što sam u kući, nego u 'toj školi'; koliko su sretniji bili što sam ostao kući za Vaskršnji praznik kada je Harry Potter bio uhvaćen, i sve to. Mislim da je na istoj strani kao moja majka. Samo neće da prizna.
Belly-ina majka je bila ljuta kada je saznala da je bila ovdje više od nedelju dana. Izmedju jecaja i vrištanja, govoreći koliko joj je trebala kada joj je otac umro, i kada je Belly nestala, mislila je da je i nju izgubila isto. Belly kaže da se ne kaje što je došla ovdje, ali osjeća veliku krivnju u svom životu.
Ne gledamo se puno; oboje imamo svoje kuće, svoje obaveze. Piše mi pisma, opterećeni su riječima o ljubavi i zabrinutosti. Ali to je ništa jer je imam uz sebe, i oni me ohrabruju do sledećeg magičnog susreta sa njom. Prije par godina, moji roditelji bi se možda i brinuli jer Belly dolazi ovamo, uz svu tu žestvinu i hrabrost, ali u haosu koji je danas, oni je ni ne primećuju. Moj otac jedva da spava, moja majka gricka nokte do mesa, ali sve dok ljubav ide, moja sreća nije nešto što će odbiti. Jednom u životu.
Ali takodje, Belly što dolazi ovdje stalno nije idealno. Ne samo što je nesigurno, sve te Smrtonoše koje ulaze i izlaze iz kuće poprilično im je dosadno, i stavljajući u obzir da imaju da maltretiraju sedamnaestogodišnjakinju, je rizik.
Jedva sam je maknuo od Yaxleya, koji je imao nerve da se igra sa njenom kosom, i da je izvede napolje i popne je na sredini fontane u dvorištu. Smrtonoše rijetko ulaze unutra, ali i da ulaze, dvorište je ogromno, i nikada nas ne bi našli ovdje. Tada sam se popeo sa njom na fontanu, gledajući kako joj noge vise sa kamenog zida fontane, rastezajući njen vrat, gledajući može li pronaći Yaxleya kroz kućni stakleni prozor. Srećom, sunce zalazi, i samo možemo vidjeti nas dvoje.
Njene kafene oči zasvijetle, prelijepo crne protiv njene prave kose. "Poprilično je jeziv."
Nasmijem se sjedajući pored nje, idalje boreći se sa nagonom da odem i pretučem ga.
"Bez uvrede," reče Belly. "Ali ljudi ovdje su prilično zastrašujući. Oni me skoro tjeraju da mi nedostaje Snape." Zaustavi se, i doda. "Ali ne i Carrowse, ipak. Oni su najgori."
Klimnem polako. "Snape nije toliko loš koliko misliš, znaš."
"Poslije terorisanja mene nakon šest godina skoro, to mi je teško da vjerujem."
"On je loš," priznajem. "Ali nije užasan." Kada Belly nije odgovorila; strpljivo čekajući objašnjenje, uzdahnem. "Snape, um," ja se protresem čudno. "Napravio sam dogovor sa njim na početku godine. Ako mu pomažem - sa nasumičnim stvarima - on bi, pa. Zaštitio bi te, ja mislim."
Belly me gleda. "Zato si se ti uvijek motao oko njegove kancelarije-"
"Ne bih to nazvao motanjem."
"I zato si došao na moju kaznenu nastavu, kada je Snape trebao Flincha za nešto."
Klimnem. "U moju odbranu, nisam znao da si svojeglavi učenik u kazni."
"Mislila sam da me mrziš," reče tiho. "Ali svo vrijeme, ti si... cenkao za moju sigurnost. Nisi to trebao raditi."
"Svakako sam ti pomogao," rekoh prijatno. Belly napravi grimasu i ja se opustih u smjeh. "Da nisam napravio taj dogovor, Snape te ne bi pustio stalno tako lako. Ne bi ga bilo briga i da su te Carrowsi koristili kao vreću za udaranje."
