dvadeset

719 35 5
                                    

Spustila sam se na koljena i stavila glavu u rukama.

Posle šest mjeseci tišine, ovo je previše, i ne znam šta da radim u vezi toga. Minute prolaze, mnogo minuta obuzdavanja sebe da ne pobjegnem; da izdam Draca i da pomognem prijateljima umjesto da ostanem ovdje bezbjedno. Sebično je, ali ne mogu da prestanem da slušam njihove glasove kako odzvanjaju u mojoj glavi; uporne komande da bih ostala bezbjedna, očigledno, ja sam u većoj opasnosti od ljudi koji su dole. 

Ali prije nego što sam znala, on se vratio, dovučen od strane Snapa dole na spiralnom stepeništu i daleko od zadnjeg ulaza, neprimjećen od strane nikoga. Ili Draco me nije vidio ili ne želi da me pogleda, jer njegove oči ne susreću moje. 

Nisam mogla da zadržim sebe, a da ne krenem za njima. Čekala sam ovaj trenutak puno vremena. Odbijam da budem toliko zbunjena i isključena.

Ne mogu da vidim Smrtonoše ispred mene, ali mogu da ih čujem; vrište, neki se smiju, užasno je. "Ne tamo!" zavrištao je jedan od njih, i ja skliznem ka ćošku da se sakrijem, slušajući kako im se tragovi zaustavljaju. "Blokirano je; idi ka prednjoj kapiji i pojavi se u Palati!"

Nakon par momenta, tamo se nešto ogromno srušilo, i glasovi su počeli da se gube. Uzela sam dubok uzdah i krenula da bježim ponovo, oko ćoškova, preko zemljišta i dodjoh do Predvorja. Ispred mene ogromna vrata su se raspala, i studenti koji su se probudili tek iz različitih zajednica stoje sa različitih strana izgledajući zaprepašćeno. Gledaju me dok sam istrčala kroz vrata, jedva primjetivši hladan vazduh u grlu, ili kako se dijelovi poda podižu dok prolazim pored njih, ili plamen - iza mene, nešto drugo se oduvalo. Jedino što mogu da mislim je da dodjem do Draca.

Sama stižem do kapije, smrznuta u svojim tragovima. Ovo je rizik; masovno tako. Da voljno šaljem sebe u mjesto koje znam da je prepuno Smrtonoša je mnogo gore nego samo ostajanje u Hogwartsu; mjesto koje je posuto razaranjem.

Ali uzela sam dubok uzdah, i posjetila sebe zašto sam u Gryffindor. Jer izuzev što sam tužna i uplašena, i izuzev što hoću da svijet prestane da uzima ljude koje volim i da ih pretvara u haos, i izuzev što sam prestrašena preprekama što život baca na mene i što želim samo da se sklupčam i da plačem; Hrabra sam. Ja sam u Gryffindor jer sam hrabra, i vrijedna hrabrost preliva sve ostalo. 

Ne osjećam se toliko hrabro sada.

Pa onda iščupam svaku hrabrost koju imam, ne zato jer sam hrabra da to uradim, već zato što znam da mogu. Jer znam da Draco kojeg ja volim je idalje tamo, negdje u tom slomljenom dječaku kojem sam svjedočila.

I sa zadnjom količinom snage, mogu da smotrim, okrenem i 
Nestanem.

Kada otvorim svoje oči, stojim na prilaznom putu, okrenuta ka ogromnim vratima. Sada sam usred noći, i zastrašujuće je tiho u poredjenu sa haosom maloprije. Moj dah zvuči preglasno i čist u mraku, koji tone jedino u vodi koja izlazi iz obližnje fontane. Mračno je, i okružena sam oko crnih kamenih zidova i predstojećih propasti. Ogromna Malfoy Palata nadahnjuje se nada mnom, mračna i strašna. 

Zakucala sam jako na vrata, tri kratka snimka zbog kojih zvučim mnogo smelije nego što se osećam. Vrata se otvoriše, ne više od centimentra, i brzo sklopih ruke da ko god da je iza tih vrata da ne vide da se tresem.

Malo oko se pojavi ispred mene, čovjekovo oko; neko ko je očigledno manji od mene. "Ko si ti?"

Onda sam shvatila da nisam razmišljala o ovom dijelu. "Ja - khm, došla sam da vidim Draca Malfoy." 

Vrata se otvoriše znatno više kada je čovjek shvatio da ja nisam pretnja. Mali, stameni, čovjek izadje ispred mene pogleda me i podiže obrvu. "Ime?"

Ja se zaustavih. Ako mu dadnem ime sigurna sam da me neće pustiti unutra. "Ovdje sam da vidim Draca Malfoya," ponovih, shvatajući kako sam to rekla da je beskorisno jer smo usred rata. Ali tada, baš u pravom momentu, vidjela sam Draca iza njega, vukući se ka ogromnom stepeništu. "Draco Malfoy," ponovila sam, teško vjerovajući svojoj sreći. Draco se okrenu u neverici. "Oh vidi, eno ga tamo." rekoh na brzinu čovjeku, koji podiže oči. 

Draco požuri ka vratima. "Da, ona je sa mnom." reče, gledajući me u oči. Prije nego što je čovjek mogao da uradi išta, uhvati me za ruku i uvede me unutra. Hodao je brzo i ja sam se vukla iza njega.

Uze moju ruku u njegovu i odvuče me daleko od tog čovjeka, niz ogromni hodnih i uz široki niz mermernih stepenica. Kada smo dovoljno odaljeni, on me dovuče bliže njemu i reče, "Šta ti radiš ovdje?"

Istopih se malo ispod Dracovog dodira, nedostajao mi je dugo. Ali ne mogu da prestanem da ga gledam, primjetivši više i više kako se promjenio od poslednjeg puta kada sam ga vidjela. Mršaviji je, da, ali na ovom svijetlu takodje mogu da vidim da nije dovoljno ni spavao. Želim da ga utješim, ali želim da i on mene utješi.

dear draco, (dragi draco,)Where stories live. Discover now