.
"Kasni."
"Shhh," Ginny-ne kafene oči pogledale su u moje, njen obraz je ravan sa zidom iza mene. Njen svaki pokret natjera me da prestanem da se brinem, iako znam da i ona ima svoje neizvestnosti.
Zbližele smo se kada smo posmatrale Snapovo vrijeme obroka i pravile obrasce zadnjih nekoliko dana da bi mogli da znamo kada da se prikrademo u kabinet Snapov da bi ukrali mač. Luna je bila upravu: izgleda da se pojavljuje samo na početak obroka, a onda ode neprimjećen kada svi sjednu. Prvih nekoliko minuta početka obroka je naš jaz, naše kreni-vrijeme. Ali sada smo ispred njegove kancelarije, i on kasni, i imam čudan osjećaj da ćemo biti uhvaćeni.
Čekali smo nekoliko minuta u tišini prije nego što sam rekla "Ovo je smiješno. Nikada neće izaći, a neko će proći pored i vidjeti nas-"
I onda, ukras sa grotesknim likom iza nas počinje da se kreće, i tone svaka riječ koju sam rekla od glasine obrušavanja kamenja. Rotajuće spiralne stepenice koje vode ka kancelariji su se otvorile iza nas, i bez oklevanja, Ginny se već strmoglavila na bočnu stranu, i nemamo drugog izbora osim da je pratimo. Na drugom kraju stepenica, samo sam vidjela mah koji je uradio Snapov crni ogrtač.
Kada groteskni lik više nije pravio buku, tišina koja nas okružuje oko spiralnih stepenica je neodoljiva. "Uspjeli smo," uzdahnuh, moje srce je kucalo ushićeno.
Ginny se nasmija pobjednički ka vratima iznad spiralnih stepenica koje vode ka Snapovom kabinetu. "Sve što je ostalo je mač," reče ona. "Lagano."
"Ne znam," rekoh. "Idalje imam osjećaj da nešto nije uredu."
"Stvarno nešto se osjeća da nije uredu," potvrdi Nevill, "kasnio je cijele nedelje na obrok."
"Možda ne ide na obrok," reče Luna.
"Da li bi trebali idalje-"
"Da," reče Ginny. Njene oči idalje su bile na vratima. "Da uradićemo to. Ušli smo sada, takodje ćemo pokušati. Iako nas izbace, pa, svi ionako mrzimo školu."
"A kada Snape vidi da ga nema-"
"Sve dok Snape ne bude imao dokaze da smo ga mi uzeli, bićemo uredu. Samo moramo da izadjemo prije nego što dodje. Uredu je."
"Okej," rekoh klimajući glavom cijelo vrijeme. "Ovo je smiješno. Ali okej, hajmo uraditi ovo."
Ginny gurnu teška vrata. "Ja ću ostati da gledam," reče ona "Vi idite unutra."
Prošli smo pored Ginny kroz vrata u regularnu sobu koja predstavlja da je ustvari direktorova. Ona je jedina koja je već bila u kancelariji, i ja stanem na momenat, oduševljena novinom i izvanrednosti svega. Stotine zanimljivih, složenih artefakti i linija instrumenata obložena zakrivljenim zidovima, nema sumnje da to nije kolekcija Dumbledora. Okružuju ih doza portreta, najvjerovatnije prethodnih direktora, koji radoznalo gledaju u nas sa svojih ramova. Soba izgleda staro ali udobno, drugačija je da ne bi ni pomislili da je ustvari Snapova.
"Eno ga," reče Nevill, tako iznenada da poskočih. On stoji sa strahopoštovanjem, gledajući zidove niša na vrhu sobu. Iza sjajnog stakla, nalazi se Gryffindorski mač, sjaniji nego što bi trebao na sunčevoj svjetlosti.
"Nije tako impresivno, zar ne?" reče Luna blago.
Ja uzeh stolicu pored stola i stadoh na nju, tako da sam lice u lice sa staklom. Mogu da vidim svoj odraz u maču, koji sija podrugljivo u mojim očima.
"Uh, šta sledeće?" pitah, okretajući se ka njima troje.
"Razbij ga," odgovori Nevill odjednom.
"Nema šanse. Imamo samo još par minuta, i ako ljudi čuju lomljenje stakla..."
Ja usporih. Nevill slegne ramenima. "Ne mogu da pronadjem drugo rješenje, Iz."
Uzdahnem. "Postoji li čarolija koja usporeno lomi staklo?"
"Da li se šališ?" Ginny sikti, skočući naprijed sa vrata. "Odalji se," reče ona dok pokaza štapićem na staklo, " Reducto."
Staklo se slomi kao u usporenom snimku, i raspade se u jednom komadu, koji stvori bučnu buku kada se sruši na podu.
"To je bilo bučno," reče Nevill veselo. "Pa, uzmi ga, hoćeš li, prije nego što se Snape vrati."
Ignorisajući proteste na slikama oko nas, stavih prste oko njega i izvadih ga. "Pažljivo." reče Luna, dok teturam pod težinom toga. Ona stavi ruku u moju i pomože mi da sidjem sa stolice.
Gledala sam mač. Ono sija, svjetluca i bez ikakvog pitanja je veličanstven... Ali nekako mogu da osjetim da nešto nije uredu sa ovim. "Uzmi ovo," promrmljah, dajući Ginny i Luni naprijed. Uzeh stolcu i dovukoh je do stola. Pokazah štapom na slomljeno i tiho rekoh "Reparo."
"Zašto to radiš?" zapita Nevill, podižujući obrve. "Ja kažem da mu ostavimo smeće svuda u kancelariji!"
"Možemo li ići?" ja upitah. "Imam osjećaj da će neko proći svakog trenutka."
"Da, hajmo," reče Ginny nervozno. Mač je, za sada, skriven ispod njenog plašta, i stvara veliku izbočinu na njenim grudima.
Otvorim hrastova vrata, tako da i ostalo troje mogu da prodju, i htjedoh da prošetam oko sebe i vidim-
"Šta misliš da to radiš?"
Moj stomak pade i stadoh uza zid iza vrata. Čujem glasne, brze korake, i Snejpov modar glas.
"Da li neko od vas budala bi htio da objasni zašto ste ovdje? I zašto imate- je li to- ?"
"To je mač Gryffindora," čujem kako Ginny kaže tresući se. Ja ostadoh sakrivena iza vrata. "Uzimamo ga natrag."
Ja nakvirih kroz malu rupu u drvu, moje srce već počinje da mi lupa u grlu. Snape stoji tačno iza druge strane, njegovo blijedo lice neprirodno sija bijesom. Ginny, Luna i Nevill izgledaju prestrašeno, i ja sam mislila da se okrenem, da pokažem sebe kada odjednom Ginny pogleda pravo u rupu kroz koju gledam, gde zatekne moje oči, i polako okreće glavom. Zadržim dah.
"Vi definitivne budale," reče Snape, njegov glas drhti od bijesa. "Da li ste svjesni opasnosti dolaska ovdje, ozbiljnih vrijednosti vaših postupaka? Mogli ste uništiti-"
"Mač pripada Harry-ju," zaustavi ga Nevill hrabro. "Mi smo krenuli da mu ga vratimo nazad, jer očigledno ti nebi."
"Kako hrabro," podsmjehnu se Snape. U njegovoj ljutnji, njegove oči su se suzile više nego ikada prije, i neprestano se pojavljuje pored mog hrastovog štita. Moja pluća su htjela da izgore jer nisu mogle da izdrže više jer zadržavam dah.
Ginny, Nevill i Luna su bili tihi, i nadala sam se da će tako i ostati. Ako kažu bilo šta drugo, to će samo da razbjesni još više Snejpa, i razmišljala sam šta li se sada dešava u njegovom umu. Još jednom, Ginny mi susretne pogled kroz rupu na vratima. "Ostani tu." tiho i polako reče,
Nekoliko dugih momenata, niko ništa nije rekao. Snape se zavrti da usmjeri se ka spiralnim stepenicama, mašući svojim plaštom koji udari Nevilla u lice. "Podjite za mnom." on zavika, i nevoljno, njih troje podjoše.
Kada nisam mogla da ih vidim, polako počnem da brojim do deset. Onda zakoračim nevoljno iz mog sakrivenog mjesta, potrčim niz stepenice, niz ivicu u hodnik, brišući prašinu mojim odorama. Zakoračim naprijed u sunčevoj svjetlosti, samo razmišljajući da se opet vratim u zajedničkoj sobi, i iz sumnje -
"Šta ti radiš ovdje?"
-
-
pogodite ko xoxo
