Nedostaješ mi. Nedostaju mi tvoji dodiri i tvoja koža i tvoj topli miris. Tvoja ruka u mojoj, dahovi na mojim. Tvoj glas za koji se čini da uvijek govori više nego što se govori.
-
Nekoliko minuta duže buljim u vatru prije nego što shvatim da zapravo želim slijediti Ginny i ostale. Naravno da želim pomoć u uništavanju učionice Carrowsa, a Ginny me ne može zaustaviti.
Izlazin kroz portretna vrata. Tama širokog hodnika u usporedbi s osvjetljenom zajedničkom sobom iznenada je neodoljiva. Jedino svijetlo dolazi od treperavih svijeća koje okružuju zidove. Dok krećem u potragu za prijateljima, odjednom se sjetim da je skoro Božićno vrijeme. Da nije bila vesela glazba koja je dopirala iz zajedničkih soba, uopće tako ne bi izgledalo. Nema ukrasa na vidiku.
"Šta radiš ovdje?"
Zavrtjeh se, uzrokujući da mi se pola pića prospe u ruci. "Oh, zdravo tamo." Draco stoji na samo nekoliko metara od mene, a lice mu je tako savršeno osvijetljeno treperavim svijetlom da izgleda poput tajanstvenog vilinskog princa. Prekrasan vilinski princ. "Draco. Kakav zgodan zaokret za moju noć."
Drži se na distanci, gledajući u mene. Osjećam se kako se crvenim. "Zašto si ovdje?" reče oštro. "Šta radiš van kreveta?"
"Jeste li ljuti ili ste samo zabrinuti za moju sigurnost? Teško je to ponekad reći."
Draco se nelagodno pomakne i primjetim kako on spušta pogled prema mojoj odjeći. "Mogu te kazniti zbog ovoga", kaže mi.
"Ali nećeš", kažem prilazeći mu bliže. "Nećeš mi valjda naštetiti, zar ne?"
Draco trepće. "Jesi li pijana?"
Tupo buljim u njega, poželjevši da objasnim kako se osjećam ukočeno. Još uvijek mogu čuti Božićnu glazbu, tihu i neprimjerno vedru. Primjećujem kako na svijetlosti svijeće mijenjaju nijanse plave u njegovoj kosi. Nikad neće znati kako prekrasno izgleda.
"Doista se nadam da me ne mrziš", kažem napokon. "U posljednje vrijeme sam pomalo ljuta. Ali pretpostavljam da svi sada možemo pomalo biti ljuti."
Draco odmahuje glavom. "Trebala bi biti u zajedničkoj sobi", kaže. "Ne bi trebala biti ovdje."
Razmišljajući o svom ocu i o životu koji sam mogla imati sa Dracom io svijetu koji se raspada oko nas, suze mi pune oči. Bila sam zla, znam da jesam. Ali ja sam ljuta i tužna, lomim se. "Mrziš li me?"
"Ne", kaže Draco. "Ne, ne moram. Moraš otići odavde."
"Ne želim", rekoh. "Ne želim trenutno biti sa ljudima." Osim tebe , uhvatim se kako razmišljam.
Draco uzdahne. "Kao glavešina, kažem ti vrati se u zajedničku sobu."
"Ne želim."
"Pa moraš."
Namrštim se prema njemu. "Pusti me onda. Pusti me da se prošetam ili tako nešto. Samo da se ne vratim u zajedničkoj sobi. Molim te?"
Ponovo uzdahne. "Ne možeš sama šetati."
"Da, mogu."
Upravo tada začuju se koraci u sljedećem hodniku. Draco me uhvati za ruku i povuče na usko stubište. Prostor je uzak ima malo prostora, pa čak i u mom pijanom, otupjelom stanju sve što osjećam su njegova prsa uz moja leđa i njegova ruka oko mojih ramena.
"Oh", kažem tiho. "Ovo je ugodno."
Dracova ruka se nadje preko mojih usta i on se pomakne natrag tako da me dodiruje na manje načina. Ledja su mu jako pritisnuta na kameni zid. "Budi tiha", promrmlja.
Koraci postaju sve glasniji. Čujem kako se glasovi dižu i ogrtači se mašu, a sjene postaju sve veće uz kamene zidove, ali postepeno blijede i onda znam da smo na sigurnom. Pokušavam se maknuti sa stubišta, ali Draco me opet uhvati za ruku. Dahćem, a on odmah povuče ruku. "Oprosti", šapće. "Ali bismo trebali ostati ovdje, samo dok se ne uvjerimo da je sve čisto. Ako netko od Carrowsovih te vidi van kreveta- pa, već znaš za šta su sposobni."
"Doista znam. Pokušao si me educirat o toj temi maloprije."
"Da, pa. Ne želiš da te uhvate."
"Ne, radije bih da ne urade to. Iako nisam sigurna da li bi bilo važno da si sa mnom," okrećem se prema njemu, smiješeći se. "Moj viteže u sjajnom oklopu, sjećaš se? To sam rekla prije dva Božića. Možeš vjerovati koliko se promjenilo od-"
Draco pritisnu prst na moje usne, stišćući me, ali odmače se gotovo odjednom.
"Zašto ti ne možeš biti napolje? Ti si glavešina."
"Netko te mora ušutjeti."
"Kako uljudno-"
Draco ponovo stavlja prst na moje usne, nježno me stišćući. Stubište nije izgrađeno za smještaj dvoje ljudi koji sjede, i bez obzira koliko Draco pokušavao sjediti, koljena su mu prislonjena uz moja. To je sve što mogu osjetiti; on je jedina prava stvar na svijetu i čeznem za njega da bude bliže. On je električan: svaki put kad mu se zglobovi prstiju slučajno nađu sa mojima, naježim se na rukama. Ako sam prije bila vrtoglava, to se sada smiruje, neobični osjećaj stvarnosti počinje zauzimati svoje mjesto.
"Tako se dobro sjećam tvog dodira", kažem, lagano pritiskajući prste na njegovo koljeno. Znam da ne bih smjela i toliko mi je neugodno da mi je gotovo drago što ne vidim njegovo lice. Ali ne mogu se zaustaviti. "Mogu se sjetiti vremena kad ti nije bilo neugodno. Kad je sve što si želio samo bilo više, čak i kad nije ništa drugo." Draco se pomakne, a ja nastavih. "Nemoj mi reći da o tome nikada ne razmišljaš", kažem. Krećem naprijed tako da su nam lica bliža. "Vidim kako me gledaš, Draco. A ovo? Ne bi se trudio ni za kog drugog Gryffindora." Pomičem prste sa njegovih ramena. "Nedostaje li ti?" Draco teško diše. Smrtno sam bliže, vidim mu sada i lice. Njegove oči ne napuštaju moje. Primim ga za ruku i nježno je prislonim uz svoje lijevo rame. "Golicao bi me ovdje, a ja bih te dodirivala- tamo. Iza ušiju. Sve je bilo tako glupo, zar ne? Ali tako, tako divno. Kao da smo bili jedini ljudi na svijetu. Nedostaje li ti, Draco? "
Sad smo smrtno blizu. Kada progovori, glas mu izadje kreštav. "Prestani izgovarat moje ime."
Suze me bockaju u očima. "Jesam. Nedostaje mi to, a ne vjerujem da i tebi ne dostajem." Naginjem se naprijed, milimetri, i stavljam mu meki poljubac u jagodičnu kost. "Draco", šapnem. Ne odgovara, ali oči su mu jadne, očajne. Suza mi curi niz obraz. "Draco. Samo bih voljela kad bih mogla .."
I prislanjam usne na njegove. I odjednom, vraćena sam u sretnije vrijeme, predivno, nevino vrijeme kad smo bili neoprezni i blaženo neznajući, kada tuga i pijane suze nisu postojale, već samo zaborav-
"Ne."
Trepćem.
"Ne", promuklo ponavlja Draco. Naglo ustane i makne se sa stubišta. "Sad su otišli. Dodji, odvest ću te natrag u tvoju zajedničku sobu."
I poslušno ga slijedim, bez ijedne riječi više od tihog "hvala", kad me ostavi na portretu. Tužno se nasmiješim dok mu se lik smanjuje i smanjuje dok se povlači niz stepenice, na kraju nestajući iza ugla. -
"Sretan Božić, Draco."
-
-
-
to je to za noćas, mišljenja ostavljajte u komentare! sutra novi dijelovi.
