Sada kada bi se vratila sumnjam da bi zatekla iste ljude. Čak mislim da mi ti ljudi nebi niti odgovarali, jer ja sam suvise asocijalna osoba, nebi mi prijalo sve to.
Mislim da mogu vratiti vrijeme ništa isto nebih ostavila, prvenstveno bih sebe promijenila iz korijena, zatvorila bih vrata koja su trebala biti zatvorena odavno, maknula bih ljude iz života čije priče su trebale biti odavno otpisane, pružila bih ruku sa o ako bih s sigurnošću znala da mi neće biti od grizena, fokus bih imala na sebe i svoj uspijeh možda čak i na trenutak i na ljubav...ali kada opet pogledam, nisu vrijedni nitko...suvise sam ja ljubavi dala tamo gdje me nije trebalo biti... Suviše sam ja suza prolila u tamnoj noći sobe, suviše sam puno uvreda progutala u grcaju suza, suvišno je bilo šta popravljati. Zašto život nema retrospekciju? Zašto se ljudi mijenjaju tako brzo?? Mnogo me sve brine, da nekoga ne razočaram, da ne padnem, da ne izgubim, da se ne pogubnim jer izlaz ću teško naći. Strah me opsjeda stalno, kako?gdje?? moram dalje da me mrak ne proguta jer svjetla mjesecevog sjaja zovu me na počinak u njegovo krilo da me umiri i kaže da je novi dan blizu i da me čeka nova bitka, bez straha krenut ću napred
