Znaš nekada te razumijem što si se okrenuo porocima...Mislim da ti je to neki ventil za sva sranja koja se desavaju,vjeruj mi i ja bi,ali mislim da nisam toliko hrabra.Zeleo si slobodu,a oni ti to dopuštaju.Vjeruj mi da ako se ikada u životu okrenem njima željela bih da me ne osuđuješ,jer ja tebe nisam,niti mogu suviše si mi drag da bih te osuđivala.Svatko od nas traži bijeg,a ti si svoj našao,a ja sam našla tebe,ti si moj ventil.Moždaa to i ne znaš,ali mnogo mi je značila tvoj podrška prije,mnogo.Pogled podrške,izgovor riječi podrške iz daljine,namig ili nešto specifično tvoje.Sada kada te više ne vidjam,mnogo mi nedostaje.Znam da ti od tih poroka problemi nisu riješeni,vjerujem da ih je i više,ali ako ti smatras da je to dobro,podržavam te.Kada zapneš znaj da imaš nekoga tko će uvijek biti tu,ma što to bilo,koliko kliše to zvučalo,ali sjeti me se...Ja se tebe u posljednje vrijeme sve češće,tvojih glupih fora,hoda,izgovora riječi i izgovora.Tvog pogleda kojeg svakoga dana mogu pročitati čim ti pogledam duboko u oči.Uvijek sam znala da smo isti,samo to očito nisam imala hrabrosti priznati.Oboje mislimo da možemo sve sami,oboje želimo samostalnost,slobodu,znamo da život nije lak,a da su ljudi pokvareni.Oboje se ponašamo kao bezosjećajni kreteni,a usuštini najviše volimo,pokazujemo kao da nas ništa ne može povrijediti,a ustvari uvrijede nas sitnice.Oboje skrivamo rane,dok ne zacjele od ovog ogavnog svijeta.Vjeruj mi kada bi odlučila otići napokon bilo gdje,jer me ovdje ništa ne veže,vjeruj mi da bi se sjetila tebe...Ako ikada dobiješ poziv s moga broja,molim te da prihvatis da bežimo zajedno...jer ja tebe ovdje ostaviti ne mogu,mi smo isti,a isti jedni drugima liječe rane.
