Nikada ti nisam rekla koliko usuštini sve ovo boli.Tuguješ za ljudima kojih nema,nastavljas da živiš kao da se nista nije dogodilo,ali sve te to jednom ponovo sačeka na vratima noći.Kada padne mrak,on pruži ruke k tebi i tješi te.Uvuče te u tu svoju tamu,grli tu tamu u tebi.Svu svoju bol izbacis u kapima suza koje se klizu niz tvoj obraz.Kasnije znaš da te čeka mukotrpan rad,ponovnog sastavljanja samoga sebe,ali idalje plačeš jer negdje to sve mora izaći iz tebe.Kada mjesec zamjeni sunce,sastavljas komadic po komadic sebe vraćajuci svaku slagalicu nazad u njen dio.Na lice staviš najlijepši osmijeh kojeg ce iko ikada vidjeti i nastavljas dalje,jer znas da kada se sve vrati ponovo ce doci ta noć u kojoj ćeš se raspasti.
