Znaš li da je ovaj grad kao stvoren bio za nas,grad gdje sam se u tebe zaljubio,gradu u kojem sam se pijan volio vraćati,grad u kojeg sam obožavao pjevati iz sveg glasa,grad u kojem dan ne može proći bez glazbe,lomljenja čaše i tuče.Ovaj grad je bio naš,no i sada je samo što sada nema nas.Znam otišao sam ,a nisam trebao,trebao sam se ostati boriti za nas,za tebe.Malo je prekasno da spominjem to i vraćam se na staro,ali ne mogu da nas prebolim.Želim ponovo da pijan vičem tvoje ime u tvome kvartu,a tvoj otac da viče kako će da mi zove policiju.Želim sve šta smo prošli ponovo,samo ne želim da vidim tvoje suze,one mi paraju ovo malo srca sto je ostalo.Lijepo je bilo biti dijete u srednjoj skoli,sjediti iza tebe i praviti se da kao pratim tu nastavu,a zapravo gledam tebe.Svaki tvoj pokret pratim očima,pratio očima svaki detalj na tebi,tvoje narukvice na desnoj ruci,tvoje naušnice koje se klate,prsti kojima lupkaš po stolu,škljocanje kemijske od stol...Mogao bi opisati svaki dan koji sam proveo s tobom u svakom tom prostoru.Ovo što pišem je priča o nama,a ja ću te vratiti vidjet ćeš.Priča o nama nastavit će se,to ti obećavam.Ovom gradu treba tvoj osmijeh,a ja ću ga vratiti.Makar me mrzila cijeloga života,vratit ću te ovamo,u moje srce ne moram jer odavno si ti njegov stanar,koji već dugi niz godina stanuje u mojoj glavi i srcu bez da mi plati kriju.
-Ivan
