Znaš čudno je biti okružen ljudima,a usutini biti i osjećati se sam. Biti mlad, a iznutra propadati. Znaš cudno je sve to....Možda nešto čemu se više ni ne čudim, što idalje u 2 ujutro pišem sve ovo. Mislim na tebe često. Brinem idalje znaš li? Pitam se kako li si? Šta radiš sad? Znaš li da idalje čujem tvoj glas?
Sve je oko mene uredu, ali kao da ja nisam. Nedostajes mi... makar i ne razgovarali, samo da ti čujem glas ili pogledam u tvoje tamne smeđe oči... ne trebaš prozboriti niti riječ,samo da si tu...
Znaš često se sjetim kako je to sve moglo biti jedna lijepa priča... ali ne znam tko je veća kukavica od nas dvoje,ohhh da tko je gori moj inat ili tvoja ljutnja i ljubomora...
Često se nasmijemo kada se sjetim kako si samo izljubomorisao kada sam rekla za njega da je lijep,da mi se sviđa... Mrzim si ga iz dna duše, ali zato te je smetalo što ja ne ljubomorisem jer mi ispred nosa šetaš s njom za ruku. Znam sa si to radilo namjerno da bi me povrijedio, ali vjeruj mi tada si već bio mrtav za mene. Nisam te željela više, jer odavno nisi moj. Predao si se prvoj koja ti se pojavila,jer ti ne znaš za lojalnost, ne znaš šta je to voljeti nekoga... A i kako bi znao...
Ali i nakon svega sjetim te se, zato što želim da si dobro,želim ti da si sretan...
Čudan je ovo svijet znaš li? Živiš,ali kao da se ne pomjeras ni milimetar. Svaki dan ista rutina,svaki dan isti ljudi,svakog dana isto. Samo već odavno u danu nema tebe.Vec dugo, a ja te se idalje sjećam.
Budi mi dobro, i je brini sve ti je oprošteno. Svima prastam, a znaš li da meni nikada nitko ništa oprostio nije... i ne nemoj me pokušati utješiti ili nasmijati me jer ova djevojka i kada pada kada u tišini i s stavom,kada nestaje,nestaje tako da nitko to ne vidi, s velikim osmijehom na licu.
