Sjedim u deku umotana,na krevetu i slusam Klinca i razmisljam si zasto mi odgovara.Mozda zbog rijeci koje izgovara ili radi raspoloženja.Ne znam,samo znam da svakom recenicom mi pomaze da se sastavim.
Svakoga dana sve više i više mrzim ljude.
Mrzim sto se otvorim ljudima i najebem.
Osjecam kao da postajem netko koga isti ti ljudi kreiraju,bezosjecajnu i slabu osobu.Hladnu.
Iskreno molim Boga da mi pomogne i pitam ga često zašto me kazni tako.Vjerujem u njega i zahvalna sam mu na svemu.
Zašto ljudi imaju potrebu povrijeđivati nekoga,ako zele biti sadist neka budu prema sebi samima,ako im bol dobro dodje.
Pokusavam izgraditi sebe,oklop oko sebe,povuči se od ljudi i oporaviti se od svega.Znam ja da čovjek pobjedi sve osim smrti,no do tada se nadam da imam vremena.No,ne znam imam li snage ustati.
Često čujem da se ljudi izvlače na razne stvari,al je smijesno što bolesna osoba nikada nece reci da li je bolesna,povrijedena osoba nikada nece reci da ju boli,osoba koja pati od depresije nikada nece reci,do svi se vade na to.No ne znaju da takvi ljudi se nikada nebi se vadili na to i trazili sažaljenja.
