Znaš moram da ti priznam oduvijek sam ja voljela kod tebe tu tamu,nekako suviše si ti loš za svjetlo.Suviše si buntovan da bi ulazio u kalupe koje ovaj svijet nameče.Oduvijek si ti igrao po svome,svojim pravilima i svojoj volji.Jaka svjetlost tebe bi ubila,ti si oduvijek bio čovijek tame.Tama je tvoj dom,tvoja sloboda,tvoja sigurna kuća,tvoj odmor za dušu.Noć je tvoja majka.Tvoj zaklon i tvoje oči.Noć je uvijek tako istinita,na površinu uvijek izadje ono što je doista u čovjeku.Šta se to krije u tebi,da ja toliko volim tu tamu u tebi?Zašto me ta tama privlači?Tko li te toliko povrijedio da ti je tama postala svakodnevica?Noću se možeš osloboditi silnih maski koje nosiš,pustiti silne noževe da spadnu s tvojih leđa,olovne korake natjerati da stanu i pasti noći,kao majci u naručje.Pustiti misli da lebdje iznad tebe,pustiti oči da govore ono što je istina,nepravdi dopustiti da se opravda i dokaže da je ispravna,opravdati postupke ljudi koji nisu zaslužili ni pogled.Nema samilosti,nema empatije,nema više toga u rizik ulazis svakog jutra da se sve to ponovi.Katkad se umoriš i noću tjeraš se da zaspiš samo da ne razmišljaš o svima njima,svom zlu i bolu koji te probija.Često mi kroz uši prodje frekfencija tvoga ispucalog,hrapavog i umornog glasa.Ponovo je nekud lutao,pomislila bih kada bi ga čula.Oduvijek si ti lutao,kažem ja da si ti sin Noći.Ponovo si se uništio,pokušavajući da se sastavis samo si se rascijepao na još više dijelova.Zašto si to radiš?Što li pokušavaš?Nemoj da se mijenjaš,ta tama koja te okružuje tvoja je i zavoli ju takvu,kao što sam ja tamu zavoljela zbog tebe...
Zavoljela sam tamu radi tebe,jer oduvijek ti je najbolje stajala.Uvijek si odisao neustašivošću,buntovništvom,borbenošću i hladnoćom.Kao da svojim očima možeš da odgurneš svu svjetlost i pretvoriš je u noć s mjesečinom.
