DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter; 1

Ena Marić

"Jutro!", pozdravim Ellu s vrata, pa krenem prema mini kuhinji u stražnjoj prostoriji. "Opet kasniš.", uđe ona zamnom, "Ne mogu spavati već noćima.", promrmljam, pa stavim kuhati kavu.

"Sjedni Ena,razgovaraj samnom!" Ella sjedne na kauč, a ja srknem malo kave. "Nemam ti što reći.", slegnem ramenima.

"Jel zbog Borne?", pita me, a ja skoro počnem plakati. "On mene vara, Ella. Znam to, vidjela sam poruke i pozive.. i...", dve- tri suze mi kapnu niz lice.

"Suoči se s njim i ostavi ga.", Ella me zagrli, a ja se priberem, "Ne mogu! Bojim se kako ću reagirati kad i od njega čujem da ima drugu.", uzdahnem.

"A što ćeš? Pustit ga pa neka jebe po selu, a s tobom neka spava u krevetu.", razbjesni se Ella, ali u pravu je.

"Razgovarat ću s njim.", promrmljam, pa prebrojim kasu, za svaki slučaj.

Nisam se ni predstavila, ja sam Ena i imam svoj kozmetičko - frizerski salon u centru Milana. Doselila sam se iz Zagreba prije desetak godina, s majkom i očuhom.

Salon postoji tek godinu dana, nisam iskreno htjela imati ništa svoje, ali očuh je inzistirao. Odlučio mi je pomoći u svemu, a pridružio mu se i tata. Tata i dalje živi u Zagrebu, ali posjeti nas dva, tri puta mjesečno. Ne mogu se žaliti, svi smo si dobri i skladna smo obitelj.

Razlog mog odlaska iz Zagreba je bio bolji život. Mogla sam ostati s tatom, ali znala sam da ovdje imam više mogućnosti za daljni razvoj u svom poslu.

Ellu sam upoznala u salonu gdje smo skupa radile i kada sam otvorila salon, zaposlila sam je kod sebe. Super se slažemo, i ona je jedina prijateljica na koju uvijek i u svako doba mogu računati.

A Borna... Borna je dečko kojeg sam upoznala prije dvije godine na ljetovanju u Omišu. Igrom slučaja, ispostavilo se da i on živi u Italiji. Brzo smo se spetljali, i stvarno smo si bili dobri; do nedavno. To jest, dok nisam uzela njegov mobitel u ruke. Što inače ne radim!

Našla sam svakakve poruke od neke Tine, i kad kažem svakakve... Znate na šta mislim. No ja sam kukavica, i bojim se nabiti mu to na nos i ostaviti ga. Ubite me, ali dvije godine nije malo! Već smo počeli tražiti stan koji bi iznajmili skupa.

"Dobar dan, izvolite?", kaže Ella na talijanskom, a ja pogledam u smjeru vrata. "Jutro, spašavajte nas ako Boga znate! Rade brate, kako se kaže to na talijanskom!?", ulaze dva muškarca u salon, a Ella se počne smijati. "Šta trebate?"

"Šišanje, pod hitno! Imamo nekakvu konferenciju za 45 minuta, a izgledamo kao beskućnici!", kaže crnokosi, a Ella se počne smijati. "Pitajte kolegicu, ja nokte radim. Osim ako i nokte ne trebate, ili možda depilaciju.."

"Stvarno imate depilaciju?", pita drugi, a mi prasnemo u smijeh. "Tko će prvi?", pitam dok pripremam škare. "Ja ću, ja sam Filip. Drago mi je!", pruži on ruku, a ja prihvatim gestu.

"Ena.", pokažem mu na stolac i on sjedne, a ja mu stavim mantil. "Spasila si nas.", kaže, "Sve okej, kak šišam?", pitam... "Kako hoćeš, samo da budem zgodan.", naceri se, a ja se počnem smijati i krenem šišati.

"Jeste vi iz Zagreba?", pita Filip, "Ja sam iz Zagreba, Ella je iz Beograda.", kažem, "Oo familijo! Neka si!", Filip se razveseli. "Jutro.", pogledam opet prema vratima, pa odmjerim muškarca koji je upravo ušetao u salon.

"On je s nama cure, bez straha.", kaže Filip, a ja kimnem, i nastavim sa šišanjem. "I vi se šišate?", pita Ella, "Ne, imam svog frizera.", kaže, onako frajerski, a ja preokrenem očima.

"Izvoliš.", očisti Filipa četkom, pa mu stavim gel i skinem mantil. "Next!", kažem, a Filip i Ella se počnu smijati, "Ja sam Rade, i ošišaj me ko Filipa. To mi je top!", sjeda on, a ja mu stavim mantil i krenem šišati.

"Kolko je već salon ovdje?", pita Filip, "Godinu dana.", promrmljam, "Aha, ti si šefica, jel?", "Šta se ne vidi?", našalim se. Jaka sam šefica, jedino što tražim je da je čisto, a uvijek je čisto jer sam ja u prvom planu bolesna na čistoću pa uvijek nešto brišem, perem.

"Izvoliš.", stavim Radetu gel i skinem mu mantil, "Hvala ti, stvarno.", kaže on, a ja se nasmješim.

"Jel možemo dobit kakav broj od šefice za ubuduće?", Filip pita dok plaća Elli. "Naravno.", izrecitiram mu broj, pa uzmem metlu u ruke i pogledam u muškarca koji je zadnji ušao. Kada su nam se pogledi sreli, osjetila sam neopisivu hladnoću. Kao da mi je poručio, 'nemaš me šta gledati.'

Skrenem pogled i pometem pod do kraja, "Hvala cure, ugodan dan Vam želimo!", Rade veselo pljesne rukama i jedan po jedan krenu izlaziti van.

"Koji je ono kurac bio?", Ella me zbunjeno pogleda, "Šta?", "Gledao te čovjek kao da će te ubiti!", kaže, "Primjetila sam, prvi put u životu ga vidim.", slegnem ramenima, "Možda mu je loš dan."

"Zaboravio sam mobitel.", mi o vuku... Kimnem, a on uzme mobitel s kauča. Opet me gleda. I opet mi ledi krv u žilama, "Uživajte... djevojke.", kimne pa izađe van.

"Prošli me trnci brate, ovaj je neki psihopat.", Ella se strese, a ja se počnem smijati. "Katastrofa.", promrmljam, pa sjednem na kauč.

Moram se psihički pripremiti na razgovor s Bornom kasnije.

Blago meni.