DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter; 2

Ena Marić

"Gdje si?", pita očuh, "Tankam auto, šta je bilo?", pitam, "Ništa, tu smo na kavi kod salona, pa ako želiš svratiti.", "Može, doći ću.", poklopim, pa zaključam auto i krenem platiti.

Dok ulazim unutra, opet se susretnem s poznatom figurom i pogledom koji me uvijek zabetonira u mjestu. "Hej!", instiktivno kažem, a on se namršti, "Bok.", kratko promrmlja pa krene do svog auta.

Priberem, pa platim i sjednem u auto. Kakav je to jebeni čudak, ovo nema nigdje.

Pokrenem auto i izađem na glavnu cestu, treba mi dupli pelin, a ne kava. Zašto me čovjek tako gleda? I zašto je tako nepristojan? Znači, katastrofa.

Parkiram se kod kafića, pa izađem van iz auta. "Brza si.", očuh se nasmješi, a ja sjednem s njima za stol i naručim kavu.

"Evo naše najdraže frizerke!", Filip i Rade sjednu za stol pored nas, a mama ih zbunjeno gleda. "Kako ste dečki?", pitam ih dok vadim cigarete iz torbe. "Ma vrh.", Filip se nasmiješi, a ja kimnem.

"Tko su ti?", mama tiho pita, "Ma, mušterije.", slegnem ramenima, pa zapalim cigaretu.

"Ispalo ti je ovo.", dignem pogled, opet on. Drži u rukama moje ključeve od stana. "Hvala ti.", kratko kažem i uzmem ključeve, "Ovaj, nema na čemu. Pozdravila si me, pa me čovjek zaustavio kada si otišla. Shvatio je da se znamo.", objašnjava on, a ja ga blijedo gledam.

Boli me dupe baš, šta si sad tako ljubazan?

"Da, dobro. Hvala još jednom.", promrmljam, a on sjedne s dečkima za stol. "Jel to bivši neki?", pita očuh, "Kakav bivši, znam ga iz salona.", kažem, "Napetost u zraku kao da ste najgori neprijatelji."

"Pričaj mi o tome.", uzdahnem, pa vidim Ellu kako izlazi iz salona, "Tu smo!", mahnem joj. Ona se nasmješi, pa dotrči i sjedne za stol, "Jel bilo šta posla?", pitam je, "Jee... Ubila sam se.", naruči ona kavu, a mi se počnemo smijati.

"Daj te mi naplatite.", kažem konobaru koji spušta Ellinu kavu na stol, "Plaćeno je.", kaže, a ja ga zbunjeno pogledam. "Ja sam platio.", Gospodin misterija pročisti grlo.

"Pa, nisi trebao. Hvala.", nasmiješim se, a on skrene pogled i započne razgovor s Filipom.

"Opet taj čudak.", Ella preokrene očima, "Da nije neki stalker?", mama se počne smijati, "Mama, ne pričaj gluposti.", smijem se i ja.

"Idem raditi.", kažem, pa spremim stvari i uzmem torbu, "Vidimo see.", ustanem se od stola pa krenem prema salonu.

Šta je s tim dečkom? Zašto nam je platio kavu? I zašto je imao potrebu objašnjavati se?

Jao, boli me mozak od njega.

•

Ante Rebić

"Nađemo se onda kasnije na istom mjestu.", kaže Filip, a ja kimnem, "Idem samo nešto obavit.", krenem prema salonu.

"Pusti je na miru.", Filip me kratko upozori, "Pa neću joj ništa, trebam se šišat.", promrmljam, "Ante, molim te.", Filip me uhvati za nadlakticu.

"Ozbiljno.", kažem, pa se istrgnem iz njegovom stiska i uđem u salon, "Evo mene opet.", kažem, a ona me zbunjeno gleda, "Jel mi opet nešto ispalo?", pita.

"Ne, ovaj... Trebao bih šišanje.", pročistim grlo, "Zar nisi rekao da imaš svog frizera?", izvije obrvu, "Ma, na godišnjem je.", kažem i ona kimne.

"Može danas u 19:30?", kratko me pogleda, "Može.", kažem, "Eto, vidimo se.", ustane se sa stolca, a ja je odmjerim. Privlači me. Užasno me privlači i ne znam se s tim izboriti.

"Trebaš još nešto?", vrati me ona u stvarnost. "Tvoje ime.", pogledam je, "Ena."

"Ja sam Ante.", rukujem se s njom, i ne puštam je. Gledam je u oči i vidim... strah. Ona se mene boji. "Drago mi je.", prozbori ona, a ja joj pustim ruku.

"Da, i meni... Vidimo se kasnije.", nasmiješim se, a ona kimne. Uplašena je. Izađem van iz salona, "Jesi joj šta napravio?", ludi Filip me cijelo vrijeme čekao kod auta.
"A šta bi joj napravio?", preokrenem očima.

"Ostavi se djevojke, vidiš da je dobra.", "I predobra.", promrmljam. "Ante, znam šta ćeš napraviti s njom! Ajde nemoj, pusti nju neka ide svojim putem."

"Nema šanse."