DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter; 16

Ante Rebić

"Diži se!", Filip uđe u stan, a ja se pravim da spavam. Možda ode. "Diži se konjino! Tjedan dana nisi bio na treningu! Pet dana mi se nisi javio!", uđe u sobu, pa strgne deku s mene.

"Filipe...", promrmljam, pa zabijem glavu u jastuk, "Koja ti je pizda materina? Šta te muči?", sjedne na krevet, a ja odem u kupaonu, pa se umijem.

"Ante, gukni!", viče Filip iz kuhinje, šta nije mogao negdje drugdje na godišnji? Lakše bi mi bilo da me zove 100 puta dnevno, nego da mi ovako dođe u stan dok sam sjeban.

"Ena me muči.", sjednem za stol, a on je već skuhao kavu. "Jeste se čuli uopće?", pita me. "Ne.", uzdahnem, "Rekla mi je razmislim o nama."

"Dobro, i? Šta ti treba mjesec dana da razmisliš?", Filip zapali cigaretu, a ja otpijem gutljaj kave, "Svaki dan pričam s Rinom i ne znam šta da radim...", promrmljam, pa zapalim i ja. Nisam neki teški pušač, ali zapalim tu i tamo. Kaže Rino od kad me Ena upoznala, drmne dve kutije dnevno.

Al to je onaj Iqos, možda to nije tak štetno. Ma nije kurac, uništit će pluća zbog mene.

"Dobro Ante, u čem je problem? Daj mi reci jer meni više ništa nije jasno.", popije kavu na eks, pa si natoči još.

"Problem je u tome što se ja ne mogu vezati. Mislim mogu, ali uvijek me nešto koči, i onda nakraju ispadnem budala i povrijedim je. I pizdim na nju, izaziva u meni ono najgore.", kažem.

"Pa kako, Ante? Želiš biti s njom, a izaziva u tebi najgore.", "Pa ne znam! Uvijek me razljuti sa svojim glupostima. Mislim, nisu gluposti, većinu puta mi predbaci moje greške. Možda zato pizdim.", uzdahnem.

"Život bi dao Filipe da sam normalan i da mogu biti s njom u mirnoj, zdravoj vezi. Ali čim sam otišao u Split, nisam bio više u ništa siguran. Imao sam slobodu, nisam nikome morao polagati račune, a opet sam razmišljao o njoj svaki jebeni dan."

"Jeste se seksali?", pita, "Jesmo, jedanput.", promrmljam, "I? Jel bilo sve u redu?", "Ma, savršeno je bilo. Nije u seksu problem."

"Dobro, ne znam, ispitujem jer ti želim pomoći.", Filip uzdahne. "Na kraju, sve se svodi na to da želim biti s njom, ali ne znam kako se emotivno vezati za nju, a da ne postanem ovisan, posesivam, grub."...

"Ona mene jednom rječju može izbaciti iz takta, i bojim se toga.", zapalim još jednu. "Ante, moraš je pustiti u svoj život. Idite van, putujte, veselite se! Vidjet ćeš, nakon mjesec dana ćeš se itekako vezati."

"Pa pustio sam je u svoj život, sve je znala. Kuda idem, kamo, s kime. I opet me nešto kočilo.", koči mene moja glupost i moj strah od napuštanja. Plakao sam cijelu noć kao pička nakon što je otišla onu večer, makar sam zno da sam ja sjebao.

"Ne znam više šta da kažem... Vidio sam je jučer, ne izgleda ništa bolje nego ti, ali radi djevojka. Dobra je ona, Ante.", Ma znam i ja da je dobra, i volim kod nje što je toliko direktna i iskrena. Čak mi je i drago što se neda zajebavat, i što mi nije dopustila da je šaltam kako hoću.

"Svaki dan mi dođe da odem do nje, pa šta bude bit će... Ali opet, bojim se što bi moglo biti.", naslonim se u stolcu.

"Ne znam, kao što je Ena rekla, razmisli. Odi opet do Rina, možda nešto napokon rješite."

•

"Jutro!", ušetam u salon, a Ella se kratko nasmiješi, "Jutro.", pogledam oko sebe, pa se namrštim, "Gdje je Ena?"

"Rekla je da će kasniti, zaspala je.", kaže, a ja kimnem, "Doći ću onda poslje, idem na trening.", promrmljam, pa izađem van iz salona i vidim Enu kako se parkira.

Priđem autu, pa čekam da izađe van. "Hoću, sutra ću to riješit, pa ti šaljem mail.", razgovara na mobitel dok izlazi iz auta, a ja čekam da me pogleda.

"Jutro.", napokon prekine poziv, "Jutro, kako si?", pitam je, "Očajno.", promrmlja, pa uzme torbu i zatvori vrata od auta.

"Zašto?", pitam je, "Previše problema.", uzdahne, pa se nasloni na auto. "Slušam.", pogleda me, a ja pročistim grlo. "Imam utakmicu danas, hoćeš doći s Filipom i Kristinom?", pitam je.

"Doći ću, ali nisam mislila na to. Šta si razmislio u ovih tjedan dana što se nismo čuli?", izvije obrvu, "Još nisam gotov s razmišljanjem.", kažem, a ona krene prema salonu.

"Alii...", uhvatim je za ruku, "Pustit ću neka ide sve kako treba ići.", završim, a ona traži moj pogled. "Zajebeš li nešto, krvi ću ti se napiti.", ozbiljno kaže, a ja se počnem smijati.

"Da, znam. Nego šefice, kada vi imate godišnji?", pitam je, "Ne znam još, zašto?", sjedne za stol pred salonom. "Pa, mislio sam... Da idemo negdje skupa.", sjednem i ja.

"Polako Antiša, vidjet ćemo sve.", kaže, pa provjeri mobitel. "Dobro, dobro.", promrmljam. Dobro Ante, neka bude po njenom, za sad.

"Jel to sve?", pita me, pa mi odma digne tlak, "Zašto si tako službena?", pitam je, "Dovoljno dugo sam bila ne službena.", odgovori, a ja se smirim malo. Inače ćemo opet uči u raspravu, pa u svađu.

"Dobro, idem na trening.", ustanem se stolca.

"Dođi poslje, molim te."

"Doći ću."