DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter 21

Ena Marić

Mjesec dana poslje

"Jedva čekam da se brčnem u moru.", Ella sjedne na kauč, a ja se počnem smijati, "Jeste uplatili nešto?", pitam je dok perem pod, "Da, rezervirali smo apartman u Splitu, Rino želi vidjet svijeta. A i bili smo već u Grčkoj pa sas kao na domaći teren.", kaže kroz smijeh.

"A gdje ćeš ti?", pita me, "Pa... tata me zvao da idem s njim i s Lanom do Makarske na par dana, ali iskreno, ne ide mi se nigdje.", slegnem ramenima.

"Ma idi! Skrenut ćes malo misli sa... jel.", Ella se zaustavi, a ja sjednem za recepciju, "Jel se javio uopće?", pita me, a ja uzdahnem, "Nije.", kažem, ma i drago mi je da nije, lakše mi je.

"Ne nedostaje ti?", "Nedostaje mi samo zbog par lijepih trenutaka kojih smo imali.", a nije ih bilo baš puno, jel. "On je zapravo... zbunjen. Bar tako Rino kaže."

"Njegov problem.", zaljučam salon, pa zapalim cigaretu, "Rekao mi je Rino da je on cijelo djetinstvo bio ignoriran, nesvjesno od strane roditelja. Znaš ono, troje djece, dve curice koje traže puno pažnje... i zato ima problema s vezivanjem. Ali šuti.", slušam Ellu pozorno.

"Navodno su ga maltretirali i tukli u osnovnoj i srednjoj školi, roditelji mu nisu bili baš najboljeg imovinskog stanja.", "I navodno je imao neku curu, to mu je vjerojatno bila prva cura... Uglavnom, prevarila ga je."

"Sve jasno Ella, ali svi smo mi prošli nešto grozno, samo je na nama što ćemo izvući iz takvog iskustva, i kakvi ćemo biti nakon."

"Dala sam mu 10 šansi i sve ih je usro, sad je gotovo. Mislim, odavno.", presvučem majicu i uzmem torbu, "Ja idem, sretan put Vam želim.", zagrlim Ellu, a ona kimne, "Šta god da trebaš zovi.". Poljubi me u obraz i ja se nasmiješim, već mi nedostaje.

•

"Mama, hodamo već dva sata.", kažem dok psujem sama sebe jer sam obukla malo višu petu nego inače. "Ma znam, ali ništa mi se ne sviđa.", kuka dok gleda u izlog.

"Uzmi mu neki sat ili nešto.", mami i Denisu je godišnjica, "Ma ima satova, koji će mu Bog još jedan, a ima i parfema... A da mu koju majicu uzmem?", ode majka trčećim korakom, a ja se kao deva vučem za njom.

"Ajme Ena!", mama vikne dok u ruci drži stalak za čaše i bocu vina, "Vidi kako je ovo krasno.", "Je lijepo je.", kažem, "Majko, ajde odo ja na kavu tamo ispred sok ti obaviš kupovinu, jel može?", pitam je.

"Može, naruči mi jednu Žuju!", vikne, a ja se počnem smijati, blago meni s njom. Mahnem joj, pa krenem prema terasi kafića u sklopu shopping centra.

"Djevojke u ljetnim haljinama... volim.", čujem poznat muški glas dok tražim slobodan stol, "Ajme Rade pa otkud ti!?", nasmiješim se, a on se ustane i zagrli me, "Na godišnjem sam hvala Bogu, evo čekam svoji dragu... i Antu.", jedva je izrekao jadan.

"Ajde drago mi je da smo se sreli! Sjest ću tamo u kut.", kažem, a on se počne smijati, "Dođem kad se vratim s godišnjeg da me ošišaš.", kaže i ja kimnem, pa sjednem za stol u kutu i izvadim mobitel.

Naručim kavu i Žuju za majku, pa odgovorim na par poruka. Moram se totalno isključiti jer ako mu čujem glas, poludjet ću!

"Disi!", čujem Antu kako izvlači stolicu, pretpostavljam da je sjeo za stol. Naježila sam se, odmah sam se sjetila zadnjeg susreta. "Eni!", mama glasno prošapće i sjedne za stol, "Jesi vidjela tko je tamo!?", izbeči ona oči dok sipa pivo u čašu.

"Jesam, šuti.", počnem se smijati, "Jel te vidio?", pita mama dok zuri u Antu, "Daj prestani, preočita si! Vjerujem da me nije vidio.", smijem se ja i dalje.

"Ajme Bože, šta je meni ovo trebalo.", gunđa majka dok pije pivo, a ja zapalim cigaretu, "Daj prestani, pa i da me vidio, šta sad?", preokrenem očima, pa ne možemo se zauvijek izbjegavati, živimo u istom gradu, pobogu.

"Ali kako ti je zgodan bio! Najzgodniji do sad.", "Hvala mama, baš si me utješila.", ta žena me uvijek dobro nasmije. Kažu da sami zapravo biramo svoje roditelje, i uopće se ne čudim što sam izabrala baš nju.

"Trebala si šutit jadna, gledat ga samo, pa šta ako je glup.", slegne ona ramenima, pa mi uzme cigaretu iz kutije i zapali je, "Moram malo za gušt."

"Ajde popi to i idemo.", kažem, a ona kimne, "Hijao, zaboravih tjesteninu za večeru! Idem skoknuti još do dućana, nađemo se kod auta!", ispije ona pivicu do kraja, pa uzme torbu i ode. "Mogu platiti?", mahnem konobaru i on se nasmiješi, pa mi naplati.

Na brzinu popijem kavu, pa se ustanem i krenem prema parkingu. Sve vrijeme strateški okrenuta leđima prema Antinom stolu.

"Bok, Ena.", zagrizem se za usnu dok otvaram vrata od auta, "Bok.", izustim, ali ne okrećem se. "Ignoriraš me?", daj, odustani. Bit će i tebi i meni lakše.

"Ma ne, žurim.", a zapravo stojim kao tuka pored auta s otvorenim vratima i molim Boga da se mama požuri s prokletom tjesteninom.

"Pogledaj me.", skupim hrabrosti i okrenem se prema njemu sa smiješkom, "Reci?", donja usnica mi se počinje tresti, a to nikako nije dobar znak.

"Nebi bilo u redu da te ne pozdravim, zar ne?", nasloni se on na auto, a ja vidim majku u daljini, vilica joj je do poda. Ali pazi budalu, okrene se ona i vrati se u shopping centar.

"Pa, bilo bi zapravo. Ja nisam imala potrebu da tebe pozdravim.", slegnem ramenima, "Zgodna si.", odmjeri me konj od glave do pete. "Jesam, hvala.", zaustavila sam osmijeh, ne želim mu dati doznanja da mi i dalje može izmamiti osmijeh na lice.

"Nego, moram se vratiti. Drago mi je da sam te vidio.", nasmiješi se, pa krene natrag prema kafiću, "Ajde, bar je nekom drago.", promrmljam, a on se zaustavi.

"Ena, sve bi dala da me sad možeš zagrliti i poljubiti, nemoj glumiti.", kaže okrenut leđima.

"I ti bi sve dao da ja imam malo više odjeće na sebi, pa ništa od toga. Zbogom, đavle!", sjednem u auto i pošaljem mami poruku da isti tren dođe do auta.

Trebala sam ga pljusnuti, jer je jedino šamarčinu i zaslužio!