DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter; 5

Ena Marić

Dva tjedna kasnije

"Jesi bolje?", pita majka dok ležim na kauču, "Super sam.", kažem, pa se ustanem, "Idem radit.", protegnem se, pa skupim stvari sa stola i krenem prema hodniku.

"Sigurno?", idem majka zamnom, "Da, mama.", počnem se smijati, pa navučem sandale i otvorim ulazna vrata. "Dobro, javi se poslje. Mi idemo sutra za Zagreb.", kaže.

"Okej.", kimnem, pa izađem van iz stana i krenem se spuštati po stepenicama.

Antu nisam ni čula ni vidjela već dva tjedna, i voljela bi da tako i ostane.

Sjednem u auto, pa krenem prema salonu. Borna me zvao par puta nakon prekida da provjeri kako sam, ali ništa više od toga. Pitala sam se što ga boli dupe, kada me varao nije razmišljao o tome 'kako sam'.

Parkiram se kod salona, pa izađem van iz auta i zaključam ga. "Jutro!", uđem u salon, a Ella se nasmiješi, "Oho šefice, šta ima?", pita me.

"Ništa pametnog, spava mi se.", slegnem ramenima, "Idem nam po kavu.", kažem, pa izađem iz salona i uđem u kafić.

"Jutro Darac, daj mi donesi dve s toplim.", nasmiješim se, pa mu ostavim novce na šanku i on kimne. Krenem prema vratima, pa se zabijem u dobro poznatu figuru.

"Jutro.", promrmljam on, a ja ga pogledam, "Jutro.", preokrenem očima, "Kako si?", pita me dok izlazim, "Prekrasno.", promrmljam, pa odem u salon.

"Vidjela sam da ulazi u kafić.",  Ella kaže, a ja odmahnem glavom, "Bolesnik.", naravno da sam joj ispričala svoje iskustvo s Antom, a kome ću? Ako kažem mami ili očuhu, poludjet će.

"Kaže Rino da je on stvarno dobar tip, zna ga od kad se doselio. U njegovoj zgradi je.", sjednemo Ella i ja za naš stol ispred salona. "Ne znam šta bih rekla na to.", uzdahnem, pa zapalim cigaretu. Meni na njemu baš ništa ne valja. Osim izgleda.

"Jel ti se javio?", pita, "Kako da mi se javi kad nema moj broj? Uostalom, ne daj Bože većeg zla da mi se javlja.", preokrenem očima.

"Idemo danas skupa na Rinov rođendan?", isuse, uopće sam zaboravila na to. Rino je Ellin dečko, skupa su 5 godina. "Može da, pokupim te u 21.", promrmljam, neda mi se to.

Inače volim izaći van, ali trenutno mi se neda ni živjeti, a kamoli ići van.

"Šta ćeš obuć?", "Nemam pojma. Dolčevitu.", kažem, a Ella se počne smijati, "Baš krasno.", "Ma poslat ću ti sliku nečega kad dođem doma.", slegnem ramenima.

"Trebam te na sekundu.", Ante priđe stolu, a Ella nestane. Jebem li joj sve, skinut ću joj s plaće!... Neću, šalim se, al trebala bi za ovakvu izdaju. Budala jedna, ćut će me.

"Slušam.", uzdahnem, baš me zanim kakvu će sad glupost izvaliti. "Samo želim znati kako si...", "Odlično, zar se ne vidi?", preokrenem očima.

"Ajde prestani s tim glupim ponašanjem.", kaže on, "Daj me pusti na miru, čovječe. Šta hoćeš ti od mene?", pitam ga, pa nisam ja došla njega uznemiravati, već on mene.

"Idi samnom na ručak sutra.", nasmiješi se on, a ja izvijem obrve, "S tobom na ručak? Ne pada mi na pamet! Prisjest će mi hrana zauvijek.", obično nisam prema nikome ovako bezobrazna, ali Ante drugo nije ni zaslužio.

"Ajde molim te da se iskupim za sve.", bože sačuvaj, neće ovaj odustat. "Dobro, šta ćemo? Na ručkić, na kavicu, pa svako sebi kući? Ante, ja tebi ne želim biti ni prijateljica, a kamoli nešto drugo.", uvijek i zauvijek prokleto iskrena.

"U životu mi nitko ovoliko nije dizao tlak!", Ante preokrene očima, "Isto vrijedi i za tebe, ćao.", krenem u salon, a on me uhvati za nadlakticu i povuče prema sebi, "Pa to boli budalo!"