Ena Marić
"Da, dobro.", promrmlja, pa i on zapali cigaretu. "Nogometaš puši, baš lijepo.", kažem, "Od kud znaš da sam nogometaš?", pita me.
"Ko ne zna? Pratila sam prvenstvo.", slegnem ramenima, svaki drugi članak najpoželjniji neženja 'Ante Rebić'. Moš mislit. Nebi ga ni najgorem neprijatelju poželjela.
"Ja isto postavljam glupa pitanja.", počne se smijati, "Kao i obično, nego idemo? Radim ujutro.", pitam dok provjeravam koliko je sati.
"Šta, Borna te čeka?", zlobno se nasmiješi, "Ne daj Bože većeg zla, ne živimo skupa.", "A s kim živiš?", izvije obrvu, "Sama.", slegnem ramenima.
"Oho, to mi se sviđa.", e pa meni ne, jer imam feeling da ćeš mi provalit u stan. "Pa, idemo?", ustanem se od stola, a on ode platiti. Pokupim stvari i izađem van iz kafića.
"Ništa, hvala na kavi, bilo mi je drago.", pružim mu ruku, a on preokrene očima, "Odbacit ću te doma.", krene prema parkingu.
"Neka te, znam ja i sama kući.", kažem, još mi samo treba da zna gdje živim, čudak. "Ena ne ljuti me, molim te.", otključa auto.
"Ante, stvarno ne trebam prijevoz.", izvlačim se ja, "Daj šuti više i sjedni u jebeni auto.", otvori vrata, a ja izvijem obrvu, "Kako se ti to razgovaraš samnom?", prekrižim ruke na prsima.
"Bože, ko me tjerao da te zovem na kavu!?", kaže on, pa došeće do mene, "Sjedaj. U. Auto.", "Neću.", mislim da mu sad već testiram živce.
"Sjedaj!", povuče me za ruku, pa me ugura u auto, "Ma budalo jedna!", ugrizem ga za ruku, a on jaukne. "Prestani, mislit će netko da te otimam.", gurne mi noge u auto, pa zatvori vrata.
O sveti Ilija, puštaj gromove!
"Zašto si takva? Objasni mi, molim te!", udari dlanovima o volan, a ja se lecnem. "Zato jer te znam 5 sati, i bojim te se ko smrti! Nepristupačan si, bezobrazan i bezosjećajan!", podignem glas, a on me gleda.
"Nisam ni jedno od toga.", tiho kaže, a meni dođe nekako žao. "Jesi!", ili možda ne. "U životu nisam popila goru kavu s nekim!", nastavljam ja, a on upali auto i izađe s parkinga.
"Tresla sam se dok sam te šišala! I ti tvoji glupi komentari na kavi! Ja loša u krevetu? Moš mislit, vi muški gledate žene samo kao objekt! Zato me onaj kreten i vara, jebao bi sve što ima dve noge i pičku!", derem se ja, a on samo šuti i vozi.
"Ti stvarno voliš stvarat problem iz ničega, to je bila šala.", promrmlja, "E ajde zaustavi auto i pusti me van!", krenem otvoriti vrata, ali me on povuče prema sebi, "Jesi normalna ti!?", zaustavi on auto, pa me okrene prema sebi.
"PRESTANI! SMIRI SE!", zareži mi u lice, a ja se odmaknem od njega. "Ne deri se na mene.", promrmljam. "Da se ne derem? Sereš od kad smo krenuli i otvaraš vrata u vožnji, šta ne valja s tobom?", uzdahne on.
"Ajde, idemo doma.", kažem, a on pokrene auto. "Ena, nisam bezosjećajan.", eto opet on melje. "Ma boli me dupe baš, samo hoću kući.", kažem.
"Nemoj me se bojati.", nastavlja on, "Kako da te se ne bojim, kad imaš takav manijački nastup?", pitam ga, "Ne može se s tobom.", uzdahne, a ja mu kažem da skrene lijevo i da se zaustavi ispred crvene zgrade.
"Eto, ako ćemo se lagati, bilo mi je top i jedva čekam da se opet vidimo.", kažem, a on se počne smijati. "Toliko ti se ne sviđam?", pita me.
"Znaš šta je problem kod tebe? Fizički si top, psihički katastrofa.", gledam ga u oči, a on se smije. "Znači, seksala bi se samnom?"
"Uf, danonoćno.", kažem dok izlazim van iz auta. "Znaš da ćemo se opet vidjeti, jasno ti je to.", govori on, "Jedva čekam.", preokrenem očima, pa zalupim vratima i krenem prema ulazu u zgradu.
Šta je ovo bilo jebem li ti sve!?
•
Ante Rebić
"Šta si napravio jadnoj djevojci , vidi joj podočnjake.", Filip govori dok gleda Enu kako ulazi u salon, "Ajde ne seri, nije joj ništa. Da si je čuo samo kako je bezobrazna!", zapalim cigaretu.
"Ah, onda ste stvoreni jedno za drugo.", preokrenem očima na Filipovu izjavu, pa se nasmiješim Eni koja ulazi u kafić.
"Jutro, ljepotice.", "Crkni.", promrmlja, pa naruči kavu i ode natrag u salon. "Dejt je prošao super, pretpostavljam.", Filip se počne smijati.
"Idem joj dat pusu za dobro jutro.", ustanem se sa stolice, pa krenem prema salonu. Šalim se ja, sve to stoji, ali stvarno mi je žao što se dejt jučer onako završio.
Uđem u salon, a Ena sjedi na kauču i plače. "Ena, šta je bilo?", sjednem pored nje, a ona preokrene očima i obriše suze.
"Ako misliš biti bezobrazan, molim te izađi.", promrmlja, pa ispuše nos. "Šta je bilo?", pitam je, "Prekinuli smo jučer navečer. Nakon što si otišao, došao je u stan pijan ko stoka i sve priznao.", ispriča, pa počne opet plakati, a ja je zagrlim.
"Ajde, ko ga jebe. Nije te zaslužio.", tješim je, "I žao mi je zbog mog ponašanja jučer.", promrmlja, a ja je pogledam, "Nisam ni ja bio ništa bolji. Ajde, nemoj plakati, doć će već neki koji će te bezuvjetno voljeti."
Ona me prostrijelji pogledom, "Ajde, izlazi van!", ustane se s kauča i pokaže prstom na vrata, "Šta sam sad krivo rekao!?", pitam je, "Zašto si me zvao na kavu jučer!? Htio si samo jebat? Šta nisi odma rekao!?", dere se ona.
"Ja te ne mogu bezuvjetno voljeti. Ne mogu te uopće voljeti.", kažem, mogu, ali neću. Nikada se ne završi dobro kada ja volim. "Ma samo mi treba da me ti voliš! Izlazi!", viče ona, a ja je povučem u zagrljaj.
"Prestani, smiri se. Tu sam.", promrmljam, a ona opet počne plakati. Bože, znam je dva dana, a sve žive emocije sam s njom već prošao.
"Izađi, molim te.", prošapće, a ja kimnem i odvojim se od nje, "Imaš moj broj, ako šta trebaš, nazovi me.", kažem, pa izađem van iz salona i vratim se u kafić.
"Šta kaže Enče?", pita Filip, "Ništa, pozdravlja te.", slegnem ramenima, kad biti znao što mi prolazimo Filipe, točno bi u ludnici završio.
Još nikada nisam upoznao tako emotivnu djevojku. Ma, nikada nisam upoznao nikoga ko tako lako iskazuje svoje emocije. I tako lako se naživcira.
Sviđa mi se što je toliko iskrena, bez dlake na jeziku.
YOU ARE READING
DELIRIUM // Ante Rebić
Non-Fiction"Ja svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama... Al' često stignem samo, do njenog pogleda." Ante Rebić. Dečko kojem baš ništa ne treba u životu, osim nogometa. Hladan, samozatajan, nepovjerljiv. No, zašto ga baš ona odjednom toliko...
