..."A kad joj želim reći da je bolji kraj od naših bjegova i zasjeda, Ena me samo gleda i kaže; 'Ne, ne, ne'."...
Ena Marić
"Hej, jesi dobro?", Kristina ulazi u salon dok ja čistim staklo s poda, otkazala sam sve za danas. Nisam u stanju da radim.
"Jesam.", promrmljam, pa bacim staklo u smeće, a Kristina uzme stakleni stol i iznese ga van, pa pomete što je ostalo od njega.
"Što se dogodilo Ena? Zašto je tako reagirao?", "Baš sam i ja to htio pitati.", nisam ni primjetila da je Filip ušao u salon.
"Kada je otišao u ponedjeljak, navečer se javio da je stigao. U utorak se javio ujutro, i onda se javio tek u srijedu navečer. Četvrtak i petak ništa dok nije javio da stiže, i naravno da sam ga pitala u čemu je problem."... zapalim cigaretu, pa im ispričam dalje.
"Iskreno, on nama nije htio ništa jučer ispričati, a molili smo ga valjda do 2 ujutro. Ena, on još nikada nije tako poludio.", kaže Filip, "Valjda tako utječem na njega.", slegnem ramenima.
"Nikada nisam vidio strašniji prizor.", prisjeti se Filip jučerašnjeg ulaska u salon, "Mislio sam da će te ozlijediti, evo majke mi.", nastavlja on.
"Ma iskreno, ne mislim da bi me udario.", kažem, ili se bar nadam da me nebi udario. "Ja Antu znam godinama, ni u tučnjavama ga nisam vidio takvog. Čak ni na terenu."
"Filip, znaš u čem je problem? Što se meni neda navlačiti s njim, ja hoću sve ili ništa. I tu nastaje problem, jer bi on htio biti slobodan, a opet bi htio biti i samnom.", kažem, a Kristina je otišla po kave.
"Ena, on je... Imao jako težak život. Svi misle da su mu cvale ruže, a potpuno je suprotno. Njegovi roditelji su si dobri zadnjih par godina, on je cijelo djetinjstvo gledao svađe. Teško verbalno nasilje. A da ne pričam o maltretiranju u osnovnoj o srednjoj školi."
"Džabe mu sad svi novci svijeta, kad je on iz svoje kuće izašao oštećen za cijeli život. Zato je emocionalno nestabilan i ima problema s kontrolom bijesa.", "Jako dugo mu je trebalo da mi kaže sve to, i mislim da je tada čak bio i pijan.", nastavi Filip.
"Filipe, ja to sve razumijem, ali ne mogu nositi i svoj teret i njegov. Ja više od ičega volim mir, a on nije moj mir.", uzdahnem. Glupo je reći, ali žalim ga. Nikom ne bih poželjela takav život.
"Rekao bih da se odvojite jedno od drugoga, ali mislim da on tek sada neće odustati.", Filip kaže, "Molim te Filip, reci mu da me pusti na miru. Ja se možda ovako činim kao da me boli dupe za sve, ali ne mogu se više boriti s njim."
Kristina donese kave, "Ja se jedino bojim da on opet ne poludi, tko zna šta je u stanju napraviti."
"Da, i ja.", Filip se složi s Kristinom, "Glupa sam uopće što sam se upuštala u nešto s njim.", promrmljam, pa otpijem gutljaj kave.
"Nisi glupa, dapače, ja sam mislio da ćeš ga baš ti napokon malo smiriti. Ali ne razumijem zašto je nakraju ispao kontraefekt.", Filip se zamisli, "To samo Bog zna.", Kristina uzdahne.
"Nazvao je Rina i rekao mu sve.", Filip promrmlja dok čita poruku, "Rino će mu okončat život, bolje da je šutio.", kažem, Rino na mene gleda kao na mlađu sestru. Nadam se samo da će zadržati svoj profesionalizam.
"Ma, jedino mu Rino i može sad pomoći.", Kristina kaže, a ja kimnem, "Da, vjerojatno."
"Gle, ako te zove, ne javljaj mu se. Ako ti slučajno dođe u stan, zovi me odmah.", Filip kaže i ja kimnem.
"Zaključat ću se ovdje, moram sve još očistiti.", uzdahnem,
"Sve mi je žao što sam se došao ovdje ošišati, možda da nisam, nebi se nikad sreli.", Filip umije lice rukama.
"Što je suđeno, suđeno je. Da nisi došao, mi sad nebi imali prijateljicu.", kaže Kristina.
"A da dobro, imaš pravo. Draga si nam Ena.", Filip se nasmiješi.
"I vi ste meni."
•
Skoro je 21, a ja sam tek sad izašla iz salona. Sve živo sam oribala, otišla po novi stolić, složila ga pa i njega oprala.
Mrtva sam umorna, a sutra moram ujutro raditi. Zaključam salon, pa krenem prema autu, sparkirala sam se malo dalje jer nije bilo mjesta kada sam došla.
Provjerim mobitel, pa odgovorim mami i tati na poruku. Tata dolazi za dva tjedna, napokon.
"Ena.", ukopam se u mjestu i odbijam se okrenuti. Trnci su me prošli samo na zvuk njegovog glasa.
"N-nemoj.", promrmljam, a on stane ispred mene. "Ena.", kaže, "Nemoj Ante, molim te.", oči mi se već pune suzama, ako se ponovi scena od jučer, ja ću prolupati.
"Dođi.", povuče me za ruku i vodi me prema svom autu, "Ne želim Ante, idem kući!", govorim dok me on vuče kao budalu.
"Ena, pretjerao sam.", nasloni me na auto, a ja uzdahnem, "Samo me pusti na miru, izađi iz mog života.", promrmljam, "Oprosti za jučer.", tiho kaže.
"Jel ti stvarno misliš da će jedno 'oprosti' sve riješiti?", pogledam ga, "Znam da neće, ali stvarno mi je žao.", nasloni svoje čelo na moje.
"Najbolje je da se razdvojimo...", nisam ni dovršila rečenicu, a on je već lupio rukom po krovu auta, "Ne govori to!", grakne, a ja zašutim.
"Nećemo se razdvojiti. Ne mogu to.", smiri se on, pa stavi ruke na krov sa svake strane, da ja ne mogu nigdje.
"Ante, mi nismo jedno za drugo. Jel vidiš ti šta ja budim u tebi?", moram biti hrabra, inače se ovo nikada neće riješiti. "Budiš u meni sve što nijedna druga nikad nije.", promrmlja.
"Ja u tebi budim bijes.", kažem, a on me pogleda, "Znam.", prošapće, "Ne mogu si pomoći. Ne mogu bez tebe, a izludit ćeš me."
"Razdvojit ćemo se u miru, prije nego što se još više povrijedimo.", promrmljam, a plakala bih najrađe, koliko god se ljutim na njega zbog jučer, i bojim ga se; dala bih sve da ga sad mogu zagrliti i poljubiti i reći mu da će sve biti u redu.
"Ena, ja ću završiti u ludnici ako te vidim s drugim.", odmakne se od mene, "Ne razmišljaj tako.", prošapćem, i meni se diže želudac na pomisao njega s drugom.
"Jao, Bože pomozi mi.", prođe rukom kroz kosu, pa zapali cigaretu i nasloni se na auto.
"Smiri se.", promrmljam, pa zapalim i ja, a šta da mu više kažem? I meni ovo teško pada, ali ne smijem mu to pokazati, bit će samo još gore.
"Ena, ja znam da ti i ja očito ne možemo funkcionirati, ali sama pomisao na to da te nemam mi je strašna.", ovo je prvi put da Ante priča o svojim emocijama. Izgleda da ga je Rino dobro oprao danas.
"Zašto se onda ne možeš vezati?", stanem ispred njega, "Bojim se vezivanja.", promrmlja, pa baci cigaretu na pod i ugasi je. "Ja sam se već vezala Ante i ne mogu biti s tobom ako ne daješ 100% od sebe, kao i ja.", kažem.
"Daj mi vremena.", "Nedam ti više Ante ni sekunde.", kažem, pa krenem prema svom autu, a on me zaustavi.
"Ne idi od mene, molim te!", povuče me prema sebi, a ja položim dlanove na njegova prsa, "Ne radi to Ante."
"Ne idi od mene, Ena. Ubijaš me s tim.", povuče me u zagrljaj, a ja se sledim. Ako mu sad uzvratim zagrljaj, past će sve moje maske.
I pale su.
Zagrlila sam ga i počela plakati, "Zašto mi ovo radiš?", pitam ga, "Zašto mi otežavaš?", pitam ga kroz suze.
"Nemoj me ostaviti.", ne pušta me iz zagrljaja, koja budala u svemiru je uopće pomislila da bi bilo dobro da nas spoji? Taj je gadno zajebo.
"Ante, kada ćeš znati što želiš, nazovi me. Do tad, kloni me se.", i dalje pričam kroz suze, "Teško mi je Ena."
"I meni.", odvojim se od njega, "Nemoj me zaustavljati. Razmisli.", udaljim se od njega.
"Razmisli Ante o svemu."
YOU ARE READING
DELIRIUM // Ante Rebić
Non-Fiction"Ja svoje loše dane volim gristi sam, piti i lutati po krčmama... Al' često stignem samo, do njenog pogleda." Ante Rebić. Dečko kojem baš ništa ne treba u životu, osim nogometa. Hladan, samozatajan, nepovjerljiv. No, zašto ga baš ona odjednom toliko...
