DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter; 3

Ena Marić

Bliži se 19:30, a ja ludim. Bit ću sama s njim u salonu. Dođe mi da zovem očuha, samo eto tako, da sjedi ovdje. Danas kada je ušao, mislila sam da ću vrištati od straha.

Toliko nelagode mi taj dečko izaziva, da je to nenormalno.

Ne razumijem samo kako si je on dobar s Filipom, koji je ono, duša slatka.

"Večer.", ulazi Ante, a ja ga kratko pogledam, pa krenem prema stolu, "Izvoliš.", promrmljam a on sjedne. "Kako ćemo?", pitam dok mu stavljam mantil, ali nema šanse da ga pogledam u ogledalo.

Objasni on meni kako ga njegov frizer šiša i ja kimnem, pa ga krenem šišati. "Koliko godina imaš?", pita me iz vedra neba, "23, ti?", pročistim grlo. "28. Šta ti je? Pa neću te silovat, ni otet.", nasmiješi se on, a ja kimnem, pa se ubrzam.

"Imaš dečka?", pita me, "Imam, ali imamo problema, pa ne znam koliko dugo ću ga imati.", slegnem ramenima, a on se namršti. "Koliko ste zajedno?", "2 godine."

"Prekinut ćeš s njim?", koja pitanja, Ante. "Vjerojatno.", kažem, a šta, da mu lažem?

"Dobro, dobro.", nasloni se on u stolcu, a ja očistim četkom i stavim mu gel. "Zadovoljan?", pitam ga dok skidam mantil.

"Da, super je.", pogleda se on, pa se ustane sa stolca i dođe do blagajne. Plati on šišanje, pa me pogleda, "Hoćeš na kavu?"

Majke mi, bojala sam se tog pitanja. Jedan dio mene želi s njim otići na kavu i saznati nešto više o njemu, a drugi dio vrišti 'NE!'.

"Pa, ovaj, kasno je..", izvlačim se ja, "Ajde, nećemo dugo.", nasmiješi se on, a ja kimnem. "Idi ti naruči, a ja ću doć... Morma još pomest i zaključit blagajnu.", kažem.

"Ja ću pomest, ajde.", uzme on metlu pa krene pometati pod, a ja se počnem smijati. "Šta je smiješno?", zbunjeno me pogleda, "Pa, ne izgledaš baš kao tip koji mete podove po salonima.", smijem se sama sebi dok zbrajam blagajnu.

"Ni ti kao cura koja bi pristala na kavu samnom.", promrmlja on, a ja izvijem obrvu. "Da, a kakve cure inače pristaju na kavu s tobom?", "Nećemo o tome.", smije se on, a ja preokrenem očima i zaključim blagajnu.

On baci dlake u smeće, a ja ugasim svjetlo i uzmem torbu. Izađemo van iz salona i ga ja zaključam.

Uđemo u kafić odma pored, pa sjednemo na terasu. "Oho, Ena, Antiša... Šta ćete?", pita Dario, konobar. Još jedan naš, ova Italija puna balkanaca. Ali od kud on zna Antu, zar ovaj često tu dolazi? Možda svaku koju nađe, dovede ovdje na kavu, nikad se ne zna.

"Kave s toplim.", kaže Ante, Dario kimne i ode za šank. "Često si tu?", pitam ga, "Da, s Filipom. Tako je i uočio tvoj salon.", promrmlja, a ja kimnem. Aha, s Filipom.

"Isuse, Ena! Baš sam te htjela zvati danas.", dignem pogled i zaprepastim se, Karla. Cura od Borninog najboljeg prijatelja. "Hej, za farbanje jelda?", ostanem pribrana.

"Da! Zar ne vidiš kakva sam?", nasmiješi se, "Možeš sutra u 9?", pitam je dok gledam u rokovnik na mobitelu.

"Može, super. Navodno su Borna i David nekakvo druženje dogovorili za petak.", kaže, a ja se zacrvenim. Divno. "Okej, vidimo se valjda.", nasmiješi se, a ona me zagrli i ode.

"Pretpostavljam da je Borna dečko.", Ante promrmlja, a ja kimnem. "Ako ćeš imat problema jer nas je vidjela, zovi me.", kaže, pa mi preda papirić sa svojim brojem.

"Ne brini, zauzet je on s drugim stvarima.", uzdahnem, "Vara te?", pita, "Da, kako znaš?", zbunjeno ga pogledam.

"Zato jer znam Bornu.", kiselo se nasmiješi, "Od kuda?", popijem srk kave, "Ma Rade je dobar s njim.", oh, baš krasno. Vjerojatno i Filip i Rade znaju da me vara.

"Da, eto, zato želim prekinuti.", zapalim cigaretu. "Prekini, ne treba ti to.", promrmlja, pa normalno da mi ne treba. Odvratno mi je to.

"Možda nisi dobra u krevetu, pa te vara.", nasmiješi se on zlobno, "Kakav si ti kreten.", kažem mu, pa se ustanem od stola, "Sjedni dole.", prostrijelji me pogledom.

"Neću jer si idiot.", kažem, a on me povuče za ruku i posjedne na stolicu, "Rekao sam da sjedneš.", zareži, a ja se naslonim u stolcu.

"A ja sam rekla da si ti idiot!"