DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter; 8

Ena Marić

"Ne, gubi se.", kažem Anti koji je tek kročio u salon, "Daj mi da ti bar objasnim!", sjedne on na kauč, "Šta da mi objasniš? Da si kreten koji ne zna reć; "Ej, ne želim bit s tobom, želim te samo jebat?", preokrenem očima.

"Ali nije tako!", prođe rukom kroz kosu, "Da, a kako je Ante?", preokrenem očima, pa pometem pod do kraja. "Ne znam Ena.", "E super, kad saznaš, dođi opet.", kažem, pa krenem prati pod.

"Ja idem.", Ella izađe iz wca, i doslovno pobjegne, a ja se počnem smijati. "Ajde, idemo popit kavu.", javi se opet Ante.

"Daj, sjaši. Shvatila sam, Ante, želiš biti samnom samo povremeno. Ja to ne želim, i tu je kraj svake rasprave.", operem pod, pa sjednem za recepciju.

"Nije tako, ne znam ni sam šta želim. Daj mi malo vremena.", "Jesi li ti normalan? Šta ćemo se navlačit daljnih godinu dana dok ti ne shvatiš što želiš?", počnem se smijati.

"Ubit ću se.", Ante uzdahne, "Želim biti blizu tebe i želim da se viđamo. I onda ćemo vidjet šta ćemo dalje."

"Haha, kako da ne.", smijem se i ja i dalje, a šta ću? Plakat? Njemu stvarno nisu sve na broju. "Idemo kod mene.", predloži on.

"Ne idemo mi nigdje zajedno. Ti ideš kući, i ja idem kući.", promrmljam dok zbrajam kasu. "Pjevat ću ti pod prozorom cijelu noć, kunem ti se.", izvali on, a ja umrem od smjeha.

"Netko će te prijavit za remećenje javnog red i mira.", zaključim kasu, pa pospremim salon do kraja.

"Idemo bar sjest u auto i razgovarat.", Bože me sačuvaj, on je kao uš! Nikako ga se riješit. "Idem doma, umorna sam.", zapalim cigaretu, pa provjerim jesam upisala sve narudžbe za sutra.

"Enaa, molim te. Idemo sjest u auto i pričat o svemu.", zapali i on, "O čemu? Mislim da smo si sve rekli, uostalom, možemo i ovdje razgovarati. Hoćeš da nam odem po kavu? Lijepo popijemo kavicu, ti nasereš šta imaš i svako svojoj kući.", pa jebemu mater više, hoće li odjebat ako ga saslušam?

"Idem ja po kave!", ustane se, pa otrči u kafić. Njega treba poslat par dana na promatranje. 24- satno. Ja ugasim svjetla kod ulaze, pa na brzinu oribam wc.

"Evo me!", Ante stavi kave na stolić pored kauča, a ja zaključam salon. "Slušam.", stavim šećer u kavu, pa sjednem na kauč, naravno ni blizu njemu.

"Ena, ja želim nešto s tobom, ali ne znam šta. Ajde bar da probamo, pa ćemo vidjeti gdje to sve ide.", krene on, "U principu, želiš seks samnom? I onda ako ti se svidi, vidjet ćemo šta ćemo?", pitam ga, pq zapalim još jednu.

"Ma nije samo seks, Ena. Družit ćemo se.", nastavlja on, "Neda se to meni Ante, ili me hoćeš ili me nećeš.", slegnem ramenima. Pa nisam ja ničija budala.

"Bože, ne može se s tobom izać na kraj!", preokrene očima, "A s tobom može, hvala bogu!", počnem se smijati. Ne znam više šta da mu kažem. Nikako da shvati da ja nisam za te njegove igrice.

"Šta god da kažem, odjebeš me.", uzdahne, "Ante, kako ti nije jasno? Ne želim biti neko kog ćeš ti nazvat kad ti nije dosadno, meni se to neda.", kažem.

"Pa sad mi nije dosadno, pa sam tu.", a Boga ti dragog!, "Ajde, izlazi van, dižeš mi tlak.", ustanem se s kauča, a on me uhvati za ruku i posjedne na sebe, "Oči ću ti iskopat!", vičem dok se pokušavam izvući iz njegovog stiska.

"Daj šuti više, prestani me odbijati!", viče i on, "Pa ti mene odbijaš od sebe svojim glupostima! Složili smo se na ručku da ćemo ići polako, i onda se ne javiš narednih 3 dana!", uhvati me za potiljak i povuče me prema sebi.

"Daj, prestani.", drugom rukom me privuče bliže k sebi, "Pusti da sve ide svojim tokom, ne moraš uvijek biti organizirana.", njegove usne su mi opasno blizu, i bojim se da se ovaj puta neću moći iskontrolirati.

"Ne želim da mi bude lijepo, i da onda odeš.", promrmljam, a on prisloni svoje usne na moje i krene me ljubiti. Obgrlim rukama njegov vrat, a on položi svoje dlanove na moje kukove i privuće me još bliže k sebi, ako je to moguće.

Izgubit ću se u njegovom ludilu, a to je posljednje što sam želim.

Produbio je poljubac, masirajući moj jezik svojim. Zavukao mi je ruke ispod majice i snažno me stisnuo, pa uzdahnuo.

"Nemaš pojma šta mi radiš.", promrmljao je, a ja šutim jer sam trenutno zbunjena i ne znam šta da radim. Ne želim se odvojiti od njega, ali znam da je ovo pogrešno. I znam da ću u nekom trenu sigurno biti povrijeđena i tužna.

"Ante...", promrmljam, "Nemoj molim te, pokvarit ćeš trenutak.", kaže, a ja se počnem smijati, "Dobro, dosta.", ustanem se s njega i krenem prema recepciji, da se malo ohladim.

On ustane s kauča i pribije me uza zid, "Nikad nije dosta.", uhvati me za vrat, pa me opet poljubi. "Stani malo.",  promrmljam, a on me pogleda, "Šta ti je?"

"Stani, previše mi je.", počnem se smijati, s Bornom nikada nisam imala ovakvu strast. Poseksala bi se s Antom nasred salona, evo majke mi.

"To volim čuti.", nasmiješi se, pa se odmakne od mene i sjedne na kauč. "Jesi dobro?", smije se on meni dok pali cigaretu.

"Ne.", zapalim i ja, pa sjednem za recepiju. Trenutno je bolje da mu nisam blizu.

"Jel vidiš šta si propuštala svo ovo vrijeme?"

"Dobro je, lover boy, shvatila sam."