DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter 22

Ena Marić

"Uživajte!", prekinem Elli pa stavim mobitel u džep, stigli su u Split u komadu, a ja i dalje rintam u salonu i mislim da neću ni ići na godišnji.

Opet mi zazvoni mobitel, a ja uzdahnem, nadam se da nije još koja mušterija. "Molim?", javim se, "Enice, hoćeš samnom i Denisom na kavicu?", ko drugi nego majka. "Hoću, baš paspremam salon.", kažem.

"Ajde, čekamo tu u kafiću pored naše zgrade.", "Može.", kažem, pa prekinem poziv i zaključim blagajnu. Presvuče majicu, pa uzmem stvari i pogasim svijetla, vani se naravno još nadzire dan. Baš zato i volim ljeto.

Izađem van iz salona, pa ga zaključak i krenem prema autu. Sjednem u auto, pa ga upalim i ubacim u prvu. Izađem na glavnu cestu i krajičkom oka primjetim Antinu vestu na prednjem sjedištu.
U autu je još od onog dana kada je išao s mojim autom za Split.

Htjela sam mu je vratiti par puta, ali isprika je uvijek bila, 'Pa tako i tako smo uvijek skupa, možda će mi nekad biti hladno, ostavi je kod sebe.'

Sada bih je najradije zapalila.

Skrenem na parking ispred zgrade i jedva nađem parkirno mjesto, osam navečer je i većina ljudi je doma. Izađem van iz auta, pa se zaputim prema kafiću, a mama i Denis me čekaju na terasi.

"Dobra večer.", sjednem s njima za stol, "Jao suncemoje, jesi umorna?", pita majka, "Ma nije strašno.", nasmiješim se, pa naručim kavu.

"Vidi kako uživaju.", mama pokaže na grupu od par dečkiju koji slave rođendan, "Blago njima.", promrmljam, pa zapalim cigaretu i odgovorim na par poruka. "Daj Eni, baš si nikakva zadnjih mjesec dana.", kaže Denis.

"Jao Deno, pa znaš šta je bilo, pusti je.", mama uzdahne, "Ma ako je takav, nemaš šta patiti za njim.", znam Denis, i u pravu si. Ali totalno me sjebao. Osjećam se kao budala.

"Jel ideš s tatom na more?", pita mama, "Nisam još odlučila, oni idu tek za dva tjedna.", slegnem ramenima. "Ma idi, bit će ti lijepo s njima, skreni misli malo."

Jedino što mi može skrenuti misli bilo bi da se ništa nije ni dogodilo. Ali dogodilo se, vrlo intenzivno i u vrlo kratkom vremenu.

•

Pozdravila sam svoje, pa krenula prema autu kada su ušli u zgradu. Jedva čekam doći kući i baciti se u krevetu.

"Ena.", Ne. Ne, ne, ne. Haluciniram, otključam auto, pa ubacim torbicu unutra, "Ena.", ma jebi se, neću se okrenuti, go fuck yourself.

"Ena.", uhvati me kreten za nadlakticu, a ja ga odgurnem, "Gubi se!", napokon ga pogledam. "Moramo razgovarati.", promrmlja dok ga ja streljam pogledom, "Ne, ne moramo.", odmahnem glavom, a on zatvori vrata od auta.

"Daj me saslušaj!", grakne, "Ne pada mi na pamet!", ma ako se on dere, derat ću se i ja!, "Nemoguća si.", odmahne glavom, pa me pribije uz auto, "Šuti pet jebenih minuta."

"Tražit ću zabranu prilaska!", jauknem kada mi se leđa susretnu s tvrdom površinom, "Ne mogu bez tebe.", promrmlja dok mi čvrsto drži ruke da ga ne udarim.

"Pa ti si mene ostavio, bolesniče bolesni!", preokrenem očima na njegov izljev "ljubavi". "Ostavio sam te za tvoje dobro, u suprotnom bi i ti i ja završili u ludnici!"

"Završit ćeš ti na hitnoj ako me ne pustiš.", stišam ton jer su ljudi iz kafića počeli buljiti u nas, "Zašto si takva?", pita me a ja se počnem smijati, "Da, ne znam stvarno.", podrugljivo kažem.

"Žao mi je, Ena.", promrmlja, a ja odmahnem glavom, "Sad je kasno za to, ajmo razlaz svako svojoj kući.", pokušam se istrgnuti iz njegovog stiska.

"Ena, daj mi još jednu priliku.", nasloni dlanove na auto, "Idi se lječi, Ante.", stojim kao kip, jer više od svega volim njegovu blizinu, a ovo je možda zadnji put da ću je ikada osjetiti.

"Popravit ću se, Ena. Ovaj put stvarno.", zuji mi u ušima i suze mi naviru na oči, ostavi me na miru, molim te. Tako mi je bilo lijepo prije nego što sam te srela. Čak i s onim idiotom Bornom sam bolje funcionirala.

"Ne.", tiho kažem, a on nasloni glavu na moje rame i uzdahne, "Neću te pustiti, jedino s tobom sam sretan.", "Uf, vidjela sam koliko si sretan. Svaki dan si preispitivao želiš li biti samnom ili ne.", počnem se smijati, jer ako se ne smijem, vrištat ću.

"Glup sam.", pogleda me, "O da jesi.", preokrenem očima, a on se napokon odmakne od mene, "Idi samnom negdje na tjedan dana, da smo sami. Daj mi priliku da ispravim sve šta sam zajebo."

"Sanjaj.", otvorim vrata od auta, a on me opet privuče k sebi, tako da moja glava udari od njegova prsa. "Znam da želiš.", rukama obgrli moj struk.

"Nije stvar u tome šta ja želim, već u tome da si ti kreten koji će me opet povrijediti čim dobije prvu priliku.", zaklopim oči, nemam snage više se svađati s njim.

"Doći ću sutra do salona, budi spremna.", promrmlja, pa napokon ode, a ja uzdahnem i sjednem u auto.

"Jebemti život!", lupim dlanom po volanu, pa pustim suze, "Kreten!", pričam sama sa sobom dok plačem kao malo dijete. Jel mu ovo bio cilj? Zar se nisam dovoljno isplakala zbog njega?

Samo želim da me ostavi na miru i nađe neku drugu žrtvu.

Prokleti narcist!