DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter; 18

Ante Rebić

"Ena.", prošapćem, a ona se okrene prema meni i pogleda me, "Hm?", pokrije se, pa opet zatvori oči.

"Jel misliš da je ovo dobra ideja?", pitam je, a ona uzdahne, "Sad ćemo vodit ovaj razgovor? U 7 ujutro?", pita me.

"Šta ako ću morat puno putovat?", pitam je dok buljim u plafon. Čak me i mamurluk prošao od svih ovih misli. "Ante, ako ne želiš biti samnom, ne moraš.", promrmlja.

"Nije da ne želim, ali kako će to funckionirati?", "Misliš, kako će funkcionirati ako ti moraš na put i svidi ti se nela druga? Na to pitanje odgovor ne znam.", okrene se na drugu stranu.

"Ena, nikad nisam bio u ozbiljnoj vezi. Bojim se.", uzdahnem, "Onda je možda stvarno bolje da nismo skupa.", kaže.

"A zašto sad tako pričaš?", gledam joj u leđa, "Zato jer svaki put kad se poseksamo ti imaš preobraćaje i neda ti se biti vezan.", okrene se opet prema meni.

"To je zato jer osjećam nešto što ne bih trebao.", promrmljam, "A šta to?", pogleda me. "Ne znam.", lažem, znam ja jako dobro. Osjećam ljubav.

"Idem, ne mogu ti pomoći.", ustane iz kreveta i krene se oblačiti, "Zašto ideš? Daj nemoj.", ustanem i ja,pa je privučem u zagrljaj.

"Neda mi se. Eto neda mi se.", mrmlja ona dok zabija glavu u moja prsa. Znam da sam težak. I bojim se da se ona neće moći boriti samnom i mojim demonima.

"Oprosti, ajmo spavati.", uhvatim je za lice, pa je poljubim, "Moram ići.", kaže, pa uzme mobitel s ormarića. "Kamo?", sjednem na krevet.

"Idem se doma presvući, pa idem kod mame. Vraćaju se iz Istre, rođendan joj je danas.", govori dok oblači majicu.

"Hoćemo se vidjet poslje?", pitam je, "Pozvan si na rođendan, ako želiš doći.", slegne ramenima. Eto ako sad kažem ne, opet ću ispast šupak.

"Kada i gdje?", pitam je, a ona me zbunjeno pogleda, "Ne moraš doći.", kaže, "Zašto sad? Pa rekla si da sam pozvan."

"Pa jesi pozvan, ali rekao si da se ne želiš upoznavati još s nikim.", sjedne pored mene. "Hajde, jednom se živi.", počnem se smijati, a nije da mi je svejedno. Već vidim da ću se vezati za te ljude, i onda kad nešto zajebem, bit će sranje.

"Dobro, poslat ću ti adresu kasnije, dođi oko 18.", poljubi me na brzinu, a ja ustanem iz kreveta i pratim je u hodnik.

"Bit će i tata.", kaže, "Ajme majko. Od kud on?", pitam je, "Pa mami je rođendan, uvijek joj dođe na rođendan.", ajde, bar su si svi dobri.

"Šta da joj kupim?", pitam je dok oblači sandale, "Ne znam,  ona voli parfeme, nakit i takve stvari.", slegne ramenima, "Šta da obučem?", ljudi moji, ja sam u stresu.

"Jao, normalno se obuci.", "Ko će sve biti?", pitam je, "Denis, tata, stric, mamine prijateljice i prijatelji.", kaže.

"O bože, i sve ih moram impresionirati.", prođem rukama kroz kosu, "Ne moraš doći ako ne želiš.", otvori vrata od stana, "Doći ću, ne brini.", poljubim je, a ona ode. Zatvorim vrata, pa se vratim u krevet.

Daj mi Bože snage, smirenosti i volje.

•

Ena Marić

"Gdje jee?", pita me Mama dok nosim teti Ani piće, "Doći će, ne budi dosadna.", počnem se smijati. Od kad sam joj rekla da dolazi Ante, nastao je kaos. Sve mora biti savršeno.

"Idi otvori, brzo!", mama je skočila čim je čula zvono na vratima. Odem u hodnik, pa otvorim vrata. "Blijed si ko krpa.", smijem se Anti koji u rukama ima jedno 6 vrećica.

"Nisam znao šta da joj kupim, pa sam kupio sve šta sam našao.", počne se smijati, pa uđe u stan i skine tenesice. "Diši Ante.", poljubim ga, a on kimne.

Uvedem ga u boravak, "Mama, ovo je Ante.", "Jao, Valentina, drago mi je.", upozna se majka s Antom, pa ga upoznam i sa svima drugima.

"Ja ne vjerujem! Gdje si Antu Rebića ulovila?", kaže Boris, Denisov prijatelj, "Ja biram samo najbolje.", počnem se smijati, a Boris i njegova žena Ksenija zamole Antu za sliku.

"Nisam znao šta da vam uzmem, pa sam uzeo sve šta mi se sviđalo.", Ante napokon preda mami vrećice, "Ante, pa što si toliko trošio?"

"Ma nije problem, samo nek Vam se bar nešto svidi.", nasmiješi se on, pa sjedne za stol. "Nemoj vi molim te, nisam tak stara.", mama odmahne rukom, a Ante kimne.

"Stigao sam!", Tata uđe u boravak, a ja ga čvrsto zagrlim, "Pa gdje je moja curica?", poljubi me u obraz, a Ante se ustane. "Tata, ovo je Ante."

"Fran, drago mi je.", tata i Ante se upoznaju, a ja sam toliko sretna. Ne mogu vjerovati da je Ante ovoliko normalan. Samo da takav i ostane, i možda nam i bude lijepo.

"Franko, jesi me ipak došao maltetirati?", Denis zagrli tatu, "Neka brate, spasio si ti mene maltretiranja.", pogleda mamu, a mi se počnemo smijati.

"Sram te bilo, Frano.", mama preokrene očima, pa stavi nareske na stol, "Uzmite šta hoćete.", "Antiša, kako ti je u Milanu?", pita Boris.

"Za sad super. Ne mogu se žaliti, makar nije mi ni u Eintrachtu bilo loše.", kaže Ante, pa oni dvoje nastave pričati o nogometu.

"Sviđa mi se dečko, podsjeća me na mene.", tata mi priđe i ja se počnem smijati, "Da? I ti si bio samodopadni idiot?", "O, da samo znaš. Da nisam, nebi se majka i ja rastali. Znaš, sviđaš se ti njemu, makar mu je to teško pokazati."

"Joj daj tata, prvi put ga vidiš.", kažem, "Ma vjeruj mi Eni, vidim sebe u njemu. Samo se nadam da neće praviti iste greške koje sam ja radio.", uzdahne, a ja kimnem.

Znala sam da je tata kriv za rastavu, slušala sam sve njihove svađe. Ali isto tako, znala sam da tata neizmjerno voli mamu. I mislim da ju voli i dan danas, na neki svoj čudan način.

"Sve jasno.", promrmljam, "Gdje će te na godišnji?", pita Ksenija, "Ja sam mislio da odemo do Splita, moji su tamo. Mogli bi nakon Splita negdje drugdje, ovisi koliko šefica uzme godišnjeg.", Ante kaže, a ja ga zbunjeno pogledam. Kakvi tvoji? Gdje je nestalo njegovo polako?

"Pa to je super! Nisi još upoznala svekrvu?", Ksenija me pogleda, "N-ne.", mrmljam, kakvu crnu svekrvu? Nismo ni skupa, bože.

"Upoznat će sve, ima vremena."

Stvarno je isti moj otac, jedno priča, drugo misli.