DELIRIUM // Ante Rebić

Chapter 23

..."Prošlo je dugo vrijeme i daleki bijeg;
I, mada, nemam čak ni imena, ja često sretnem Enu u svojim snovima."...

Ena Marić

"Šta se zaključavaš, jesi normalna?", govori majka dok je puštam u salon, "Ne pitaj me ništa.", odmahnem glavom, "Jao dijete moje, ja ću poludjet s tobom."

"Ah, stani u red.", slegnem ramenima, "Htjela sam te samo pitati zašto se ne javljaš ocu.", sjedne ona na kauč, "Zato jer mu moram reći da neću ići s njima na more, i to će ga povrijediti i bit će ljut.", uzdahnem.

"Ma neće, pa nema tata 3 godine, javi mu se samo jer će mi i on živce ispiti.", kaže pa se ustane, "Jel ćeš me pustiti van?", pita a ja se počnem smijati, pa joj otključam vrata.

"Uf, uf, odo ja. Vidi tko dolazi.", Mama me trkne laktom, a meni sva boja izblijedi s lica, "Ma uspravi se Ena, kako se to držiš!", Mama me pogleda, a ja bi se najradije sakrila u mišju rupu.

"Ante dragi, pa kako si!?", Mama zagrli Antu, a on se počne smijati, "Dobro, a vi?", pogleda me, a ja šutim kao pička, i to samo zato jer je majka ovdje.

"Odlično, jel vodiš moju Enu kamo?", Isuse mama, idi kući, "Vodim, vodim, evo krećemo kroz par sati za Split.", Ma tko gdje kreće, crni Ante? Jedino gdje mogu krenuti je u prvi krug pakla.

"A pomirili se? Pa ništa mi moja Ena nije rekla.", Mama me pogleda, vidno šokirana, "Ni ja nisam znala.", izustim, a Ante me prostrijeli pogledom, "Ma zeza se Ena.", govori, ali ne skida pogled s mene.

"Ništa, odo ja kući, a Vama sretan put!", Mama me zagrli, pa krene prema svom autu.

"Ne.", uđem u salon i brzo vadim ključ da zaključam vrata, "Ma šta ne?", Ante vrata zaustavi nogom i uđe unutra, "Rekao sam ti da budeš spremna.", kaže, a ja se počnem smijati.

"Izađi van, odmah ili zovem policiju.", opet mi se trese donja usnica, kao i prije nekoliko dana, "Ajde, zovi.", smije se, jer zna da neću nikog zvati. "Ne želim ništa s tobom. Izađi, molim te.", nemam se više snage svađati s njim.

"Idemo za Split danas popodne, vozim te doma da se spakiraš.", zapali on cigaretu, pa sjedne na kauč, "Ne pada mi na pamet.", odmahnem glavom, "Nemoj mi otežavati, Ena. Nemaš baš izbora, ili ćeš se voziti na prednjem sjedištu, ili u prtljažniku."

"Ti nisi normalan.", jel on čuje sebe šta priča!?, "Nisam da, uzmi stvari i ideš u stan!", uzme pepeljaru s police, pa ugasi cigaretu.

"Odustajem.", sjednem pored njega, pa se fokusiram na zid ispred sebe. Ne mogu više, iscrpljena sam.

"Diži se i ajmo.", trkne me a ja odmahnem glavom, "Ne idem, po stoti put.", "Ako odeš sada samnom i ako ti se ne svidi, ostavit ću te na miru."

"Znaš i sam da će mi se sviđati jer ćeš napraviti apsolutno sve da mi bude prekrasno, i onda čim osjetiš da me imaš, vraća se stari Ante.", uzdahnem.

"Nije tako.", rukama protrlja lice, "Da, tako je.", slegnem ramenima, "Dokazat ću ti da nije, ajmo.", zgrabi me za nadlakticu i podigne s kauča, "Daj mi priliku."

"Jadniče, nisam ti ih dovoljno dala.", preokrenem očima dok uzimam torbu, "Ideš?", pita me sa smiješkom, "Da, očito nemam drugog izbora."

Pa stvarno eto nemam, on neće odustati dok ja ne pristanem. A stvarno nemam više snage boriti se s njim.

•

Nakon dva sata vožnje, stali smo na nekoj benzinskoj doslovno in the middle of nowhere. Dvoje ljudi radi na 'šalteru', troje na terasi pije kavu. "Uzet ću nam kave, idi sjedni.", Ante kratko kaže, a ja se zaputim prema terasi i nađem stol.

Nismo progovorili sve ukupno pet rečenica u tih dva sata. Nije da mi smeta, ali kako će onda izgledati idućih tjedan dana? Red buđenja, red šutnje, red plaže, red šutnje. Evo ne znam ko može tako, ali očito Ante misli da će nam bit presuper.

"Pazi, vruće je.", Ante spusti kavu za van ispred mene, a ja se kratko zahvalim i zapalim cigaretu. "Ena, da mogu vratit vrijeme...", "Aha, ali ne možeš. Pa ono, tu smo gdje je smo.", prekinem ga jer mi se neda slušati njegova sranja, šta bi bilo kad bi bilo.

"Znam da sam sjebao.", promrmlja, "Da, sjebao si, i to ti je trebala biti lekcija, a ne da me nastaviš dalje maltretirati.", uzdahnem. Iskreno, cijela ta 'veza' je bila šugava, svaki dan nešto, samo svađe, to njegovo svakodnevno propitkivanje svega... kaos.

"Ena, trudim se. Znam da sam sjebao, ali trudim se ispraviti sve. Želim da uspijemo.", "A jesi ti pitao mene jel ja želim da uspijemo?", preokrenem očima.

"Znači nisam ti falio?", pita, "Da, falio si mi, ali povrijedio si me i trudila sam se izbjegavati te.", kažem. "E pa, i ti si meni falila. I bilo mi je užasno teško."

"Uf, vjerujem.", njemu je uvijek teško, ali u glavi. "Pitaj Rina, pio sam tablete za smirenje i za spavanje.", zapali cigaretu, a ja umuknem. Dobro, žao mi je što je pio lijekove zbog prekida. Ali opet, on je mene ostavio.

"Samo želim da nam daš još jednu priliku, pa ako ne ide, ne ide.", otpije gutljaj kave, "Znaš šta, neka ovo bude jedno prijateljsko putovanje, jer ne znam. Ne znam šta bih sama sa sobom, a kamoli s tobom."

"Dobro."

•

Ante Rebić

"Ujutro ćemo do mojih, ako želiš.", promrmljam dok otvaram prozore, nitko nije bio u stanu od kad sam zadnji put bio u Splitu. "I kako ćeš me predstaviti?", Ena krene vaditi stvari iz kofera, "Kao prijateljicu, sve ti jebem.", preokrenem očima i nadam se da me nije čula.

"Dobro, najbolji prijatelju.", kaže, a ja uzdahnem. Nitko mi ovako ne diže tlak kao ona. "Odoh se tuširat.", kaže ona, a ja odem u sobu spremiti krevet. Makar znam da ću vrlo vjerojatno spavati na kauču.

Sjednem na krevet, pa uzdahnem, stvarno bih dao sve da mogu vratiti vrijeme. Ne bih je ostavio, trudio bi se oko nje, napravio bih sve da se promjenim.

I sve bi bilo lakše, sada je sve u kurcu. I još je Ena takva kakva je, nemoguća, ne daje mi ni trunku nade.

"Jedva čekam u krevet.", izađe iz kupaonice u pidžami i legne na krevet, pa stavi mobitel na punjač.
"Ti se nećeš tuširati?", pita me, "Otuširao sam se prije nego što sam došao u salon.". Kažem, pa uzmem kratku majicu iz kofera i presvučem se.

"Laku noć.", uzmem svoj mobitel, pa krenem prema boravku, "Daj, dođi u krevet. Nije da nismo spavali nikad skupa.", promrmlja, a ja se vratim u sobu i legnem.

"Samo bez pipkanja.", upozori me, pa se okrene na svoju stranu, "Uf, šta bi ti dala za moje pipkanje.", prisjetim se našeg seksa, pa rukama protrljam lice.

"Da si bar tako dobar kao što dobro jebeš.", kaže, a ja se počnem smijati, "Bar si priznala da ti je bilo dobro.", "Pa kad to jedino i je bilo dobro!", ugasi svjetlo, a ja se smijem i dalje.

"Daš mi pusu za laku noć?", pitam je.

"Sanjaj."