Slatko Sanjaj Anđele: Grešne Duše [Dio III]

III pogavlje

"Vrlo dobro znaš dogovor!", začuo se Leov glas usred noći i probudio me iz sna. Ne znam šta si on umišlja pa da priča ovako kasno sa nekim na telefon. "Ne zanima me šta su ti bile namjere... Zar nisi ti htio tako?... Svjesno si to predložio i ja sam se složio, ne vidim zašto sad praviti zbrku oko toga... Slušaj ne zanima me, nastavit ćemo istim tempom i ne pokušavaj više išta da uradiš na svoju ruku. Budi svjestan da ne možeš protiv onoga što kažem... Kome ćeš prekinuti!?", vjerovatno nije ni shvatio koliko je glasan bio i koliko se nervirao oko te osobe.

Prišla sam mu s leđa i stavila ruku na rame. Bio je jako topao i napet, kao da će eksplodirati. Mišići su mu se ocrtavali, a prizor je upotpunila činjenica da nije imao majicu na sebi. Gornji dio pidžame je držao na meni, odnosno ja sam ga nosila, a kako je on bio mnogo visočiji od mene to je značilo da ću izgledati smotano u toj odjeći koja mi služi kao spavaćica. Trznuo se i pogledao u mene očekujući nešto vjerovatno interesantno od mene, ali sve što sam rekla bilo je, "Stišaj se malo, neko bi ovde i da spava.", stavio je mobitel na stol i otišao u sobu. Prevrnula sam očima jer sam znala šta to znači. Muškarci su nezahvalna, pokvarena, pohlepna, rasipnička bića koja od doba pećinskih ljudi jedino što su uspjeli promijeniti, ne svojom voljom, jeste način udvaranja. Mislim, vidjeli su da udarci toljagom i vuča za kosu kao ishod imaju jedino modru trajnu šminku na ili ispod njegovog oka. Otišla sam u njegovu sobu i legla na krevet prekrstivši ruke iza glave. "Oke, oprosti na grubosti od maloprije neću više...", gledao je u mene onim pogledom kao neću ti oprostiti dok ne kažeš to kao da misliš to. "Primaš li Eure? Dolare?...Striptiz?"

"Zar je tako teško izvinuti se kao da to zaista osjećaš?", upitao je, a ja sam uzdahnula vidno iznervirana.

"Kao prvo, ko je ovde muško Leo? Kao drugo, vidiš li da je pola pet ujutro? Kao treće, zar nemaš pametnijeg posla od vikanja u ova doba i traženja isprika? Za sat vremena ja moram na posao, nemam se namjeru ispričavati zbog tvojih gluposti i hirova!", uspravila sam se u sjedeći položaj.

"Upravu si...", uzdahnuo je, "Oprosti..." TO CURO SREDILA SI GA!!! 1:0 vodi ekipa žena! Nije mi se šetalo na drugi kraj stana te sam se samo oborila pored njega i zaspala.

.:*:.

Budi me zvono na vratima. Sat pokazuje da je 10 sati. Zar toliko kasnim? Zvono na vratima prestaje, vrata se otvaraju. Knedla u grlu me guši, vraćam se natrag i zaustavljam se uz zid. Dostavljač, drži u rukama dvije pizze, male. Podiže polako pogled, oči mu više nisu zelene, izrazito su plave. Nasmijao se lagano na stranu, onako kako inače volimo mi ženske.

"Narudžba za dvoje.", rekao je i prišao mi. Nisam se mogla pomjeriti, jedva sam disala, nešto mi nije dalo da progovorim, kao da sam promukla. Bacio je one dvije kutije i povukao onu riđu bradu sa lica. Oči sam otvorila širom na prizor, a šakama manje-više čupala posteljinu. Odjednom, nađemo se na prostranoj livadi, pored aviona smo. Zagrlio me i sklonio jedan neposlušni pramen kose s lica."Zar si stvarno mislila da te volim? Zašto bih pošao s tobom? Nemam razloga...", odzvanjale su mi te riječi u ušima. Zvonilo mi je u glavi toliko da... Trznula sam se iz sna i pukla rukom po ormariću tražeći mobitel. Leo je u mene gledao kao da je duha vidio, vjerovatno sam i njega uplašila koliko i sebe. Nemam razloga... Te riječi me ne napuštaju čak ni nakon tako mnogo vremena. Čak sam i glupog dostavljača zamijenila za njega. Zaista sam opasna po život i sebe i drugih dok sam trijezna. Uzdahnula sam i obavila sve jutarnje dužnosti. Otvorivši ormar shvatila sam da jedini odjevni predmeti koje imam jesu košulje, crne pantalone, crni sakoi i neku posuđenu Leovu odjeću kad na svoju povratim sve što sam popila te noći. Obukla sam se kao i inače i dobacila Leu da idem.

"Nećeš popiti jutarnju dozu kofeina, a?", zezao se.

"Vrlo dobro znaš da je pijem samo ako u nju pomiješam jutarnju dozu alkohola.", rekla sam hladno što je on shvatio kao šalu, iako sam bila ozbiljna. Prišao mi je držajući se za stomak.

"Kad smo kod toga, obećaješ da se nećeš opet prostrijeti po nekoj cesti, livadi, trotoaru i slično?"

"Obećajem. Ajde moram ići, zakasnit ću na seansu.", pozdravila sam se i izašla. Zatvorivši vrata iz torbe sam izvadila malu bočicu viskija koji sam prokrijumičarila dok Leo nije gledao i otpila gutljaj. Bože kako dobar osjećaj! Već osjetim kako mi brige nestaju i kako se ona jebena praznina popunjava. Nisam gledala kuda idem ni ima li neko ispred mene, iskreno nije me ni bilo briga dok nisam preskočila stepenicu i osjetila kako gubim ravnotežu. Nečija ruka mi sprječava pad. Neki muškarac, lice mu se nije vidjelo od kačketa. Odmakla sam se od njega."Hvala.", na što je on promrmljao nešto jedva čujno i protrčao gore uz stepenice. Kako nepristojno! Kreten. Još sam se zahvalila. Prevrnula sam očima i, izašavši pred zgradu, pozvala taksi. Baš čudno, prvi put da se zadesi tu kad mi treba. Na radiu je bila pjesma Kaliopi, Poželi.

POŽELI AKO ODEŠ
POŽELI ME ZA TREN
ZAUSTAVIT ĆU VRIJEME
DOK JOŠ NISI NJEN

JER SVE JE TVOJE MOJE
NA JAVI I U SNU
POŽELI ME KO NIKAD
DOK SI TU

Zar nije mogla biti neka druga, nego baš ta? Cupkala sam nogom u nervozi koju ni alkohol ne bi smirio. "Ajde molim te promijeni stanicu ili ugasi radio.", možda sam ipak trebala usporiti sa alkoholom na prazan stomak, jer sam se izdreknula na taksistu koji je najmanje kriv od svih. Ugasio je radio i nastavio voziti bez prigovora, a mogao je reći dosta toga... Osjetila sam krv na jeziku i shvatila koliko sam zapravo zagrizla krajičak usnice. Dobro Mirjana, smiri se. Udahni, izdahni... Ponavljala sam u sebi i tako radila. Plativši taksisti malo veću sumu s obzirom da sam se prosula na njega koji mi nije ništa kriv, ušla sam u zgradu gdje se nalazio moj ured. Samo što sam spustila stvari neko je pokucao na vrata. "Uđite." dobacila sam, a na vratima se pojavila ista djevojka od jučer.

"Oprostite ako smetam...", ako si već znala da mi smetaš zašto si došla?

"Ne, ne, naprotiv.", nasmijala sam se, "Jesi li trebala nešto?"

"Ne, samo... Htjela sam vam se zahvaliti za ono juče. Tarik mi je sve ispričao. Da nije bilo vas..."

"Ja sam tu najmanje zaslužna. Sudbina je odradila najveći dio, ja sam samo ubrzala proces onoga što bi se prije ili kasnije već desilo.", rekla sam sa osmijehom na licu i namignula joj. Pružila mi je ukrasnu kesu, a na ruci joj je bilo nespretno napisano hemijskom olovkom "A i T". Bože djevojko koliko ti imaš godina? 12? Sa osmijehom na licu prihvatila sam poklon i djevojka je napustila moj ured. Šta da radim? Nisu mi oni krivi što ja nemam sreće u ljubavi. Spustila sam kesu pored stolice i ne pogledavši unutra, kada se začulo kucanje. Ovo će biti dug dan...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

*Uff naporno je pisati, ali jbg imam inspiracije kad imam najmanje vremena hahahah

*Nadam se da vam se dopada nastavak. Fkt nemam vremena, ali moram nekako da nastavim. Tako da ću pisati unaprijed kad imam vremena, pa koliko stignem tako da mogu objavljivati bar jednom u dvije sedmice. Hvala vam na podršci i na lijepim komentarima. Za one koje interesuje, Leo je kao i Mirjanin tata trebao biti mrtav, ali sam se predomislila u zadnji tren i ubila samo njenog tatu. Mislim da je ovako bolje, ne znam šta vi mislite? Također, Ana i Tarik su likovi iz moje prve priče tako da ne bude nekih zabuna. Oni su manje-više nebitni u ovdje, samo sam htjela da imam neki vremenski period kojim bih započela ovu priču

Voli Vas Vaša V_R ❤