Slatko Sanjaj Anđele: Grešne Duše [Dio III]

XXII poglavlje

"Rekao je bilo šta, nisam mislio da će ga ubiti, ali bio je previše dobro istreniran. Ubio ga je jednim jedinim metkom. Refleksno je to učinio. Žao mi je...", možda je bilo još stvari koje sam trebala čuti, ali kao što je već rekao refleksno sam ga ošamarila. Pokupila sam neke osnovne stvari odmah po tom i otišla u svoj ured. U fioku koja je bila prazna sam stavila torbu, otvorila drugu i iz nje izvukla flašu.

Priznajem, imam problema sa alkoholom, ali ima i život sa mnom. Nikako da se uskladimo i zakopamo ratne sjekire. Znala sam ja da nije mislio ništa loše duboko u sebi, ali moja povrijeđenost i bol su preuzeli vodeću ulogu u mom odnosu sa Leom. Rekla sam mu da ga više ne želim vidjeti i dugo vremena nakon toga zaista i nisam. Iselio se iz našeg stana i umjesto njega, mama je često boravila sa mnom.

Dvije sedmice su prošle u pokušajima da se usredotočim na svoj posao, Nikolu, mamu i Danči. Bila sam umorna od svega, nisam mogla više izdržati. Cijela ova situacija me umarala i Nikola je to primijetio. Zato me jednoga dana pozvao da izađemo, sami. Više nije vozio motor, vozio je skoro neprimjetan automobil, zbog zaštite, a i zbog udobnosti. Veliki, skupi automobili samo još više nabijaju pritisak osobama koje imaju problema u životu, a i teško ih je održavati.

-Gdje idemo?- upitala sam sjedajući na suvozačevo mjesto. Mrzila sam sjediti tu, jer sam imala loše iskustvo sa njim. Ipak, za Nikolu, zaboravila sam svoju mržnju i zakopala ratne sjekire, te sjela.

-Sve u svoje vrijeme anđele...-rekao je sa blagim osmijehom. Kada ga neko sa strane gleda, nije on neki ljepotan, reklo bi se da je samo wannabe bilder koji ne zna dalje od nosa. Ja kada ga gledam, u njemu ne vidim niti jednu nepravilnost, čak i one nepravilnosti su tako dobro složene, da izgledaju savršeno pravilno. Samo osobe koje ga upoznaju, mogu cijeniti njegov karakter, ljubav i ljepotu. Za mene je Nikola sve, on je moja davno izgubljena polovica duše, on je melem koji je zaliječio sve rane na mom srcu mnogi puta, a to čini ponovo. Tako je neumoran u pružanju ljubavi, zaštite i toplote prema meni. On je moja srodna duša i to sa sigurnošću, bez trunke pokajanja priznajem. Volim ga takvog kakav jeste i to je to.

-Ali želim znati...-ponašala sam se kao dijete kome ne daju cuclu natrag. Nasmijao se i dodao gas. Vezala sam se za svaki slučaj, prije je volio brzu vožnju, zašto ne bi i sad?

-I koliko si planirala djece anđele? Ja ispod troje ne pristajem.- mogla sam i zamisliti svoju facu, s obzirom na to koliko se smijao. Iako se dugo znamo, plašila sam se, a i stidila pričati o takvim stvarima. Odrasli smo oboje, znamo kako bebe nastaju, ali baš ta informacija mi je svaki put zavezala jezik na mrtvi čvor, tjerala oči da ispadnu iz duplji i krv da ključa. Da sam to učinila dok su mi hormoni pucali, sad mi ne bi bio problem otvoreno sa njim razgovarati o tome, ali ovako...

I dok sam ja studirala njegove riječi, on je nekako sebi došao od smijeha i nastavio voziti normalno. Dan je tek počinjao, a ja sam već željela kući. -Ni-Nikola... Molim te da...

-Šta? Da ne pričam o onome, što planiram ispuniti?- ma daj... Zaboravite sve što sam do sad rekla. On je kreten...

-Zaista si...

-Divan? Znam, znam, ne moraš mi zahvaljivati.-molim!? Zar je usprkos rani sposoban da toliko bude samouvjeren i raspoložen za šalu? Da se razumijemo rana je već počela zacjeljivati, ali ipak...

-Zašto?

-Hm?

Konačno sam dobila njegovu pažnju, sa malkice ozbiljnijim pristupom.-Zašto me zezaš?

-Zato što je zabavno i zato što izgledaš slatko kad se ljutiš.

-Nikola, ja imam 25 godina. Zar ne misliš da sam prešla godine u kojima sam bila slatka?

-Za mene si i dalje moj anđeo i kada budemo ostarili, bit ćeš moj anđeo i bit ćeš slatka kao što si bila i prvog dana kad smo se upoznali i kad si se ljutila jer si umjesto Filipa naišla na mene. -izgubila sam ga kod onog da ću zauvijek biti njegov anđeo. Rekao je da sam njegova! Priznao mi je da me želi, želi ostariti sa mnom... Ali... Zar se ne sjeća da imamo Organizaciju i Glavnog kao jednu ne tako malu prepreku? Kako ćemo ostariti skupa, ako jedno, ili oboje poginemo na putu da osiguramo sebi miran život? Pogledala sam ga krišom, izgledao je opušteno, sretno, ne znam kako to uspijeva uopće. Kako uspijeva usprkos svemu biti miran? Ne znam, jer ja ludim, a ja sam psiholog tu.

Zaustavio se ispred jednog parka sa vodopadom nakon nekoliko sati vožnje i mog suzdržavanja da mu počupam ono malo kose sa glave. Ispred nas je bio divan prizor, most koji vodi preko rijeke koja se malo dalje slijeva niz liticu i formira divan vodopad. Nakon dugo vremena mogli smo šetati, držajući se za ruke bez suzdržavanja. Ovo nam je bio officially prvi sastanak nakon osam godina pauze.

-Zašto ovde?-upitala sam znatiželjno, posmatrajući katance sa imenima okačene na ogradu mosta. Željela sam i ja okačiti jedan, ali Nikola je bio brži. Iz nekog razloga već je ranije bio tu i zakačio je jedan, čak mi je i pokazao koji. Bordo u obliku srca, katanac je izgledao kao da je star, ali je zapravo bio nov, što mi se jako dopalo. Na jednoj strani je pisalo Nikola i Mirjana, a na drugoj strani 'Oduvijek i Zauvijek' ...

-Zato što je opuštajuće i lijepo... Sad koliko možeš vjerovati jednom muškarcu kad je u pitanju razlikovanje lijepog od ružnog ovisi o tebi...-nasmijao se. Baš je sretan danas, što mu je? Ne kažem da je to loše, naprotiv dobro je, ali... Mislim... Tolika sreća, ne vidim razloga... Imamo tonu problema i osam godina za nadoknaditi u slučaju da ne preživimo rješavanje već pomenutih, a on se opušteno smješka.

  U jednom momentu sam se spotakla u sandalama sa punom petom koje sam na mamino insistiranje uparila sa nekom haljinom cvijetnog motiva. Našminkala sam se jer sam željela, ali da mama nije imala udjela to ne mogu poreći. Zaista je bila hiperaktivna dok sam se spremala, mislim ženo ne ideš ti na prvi sastanak u osam godina nego ja... Ali popustila sam pod pritiskom i uradila onako kako mi je rekla.

Otišli smo i do platforme koja je ispred vodopada. Divan prizor iako mi se haljina smočila i zamalo digla pod jačinom vjetra. Pozvao je nekog čovjeka da nas uslika, a on kao da je samo čekao pozvao je još nekog dječaka. Dok je on namiještao kameru, dječak je dotrčao sa nekakvom tamnoplavom kutijicom i predao je Nikoli. Bila sam u potpunosti zbunjena. Šta se dešava? Zašto je Nikola kleknuo!?!?!? O moj Bože... Nije valjda... Nikola...

~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~

*Znam da nije naročito dug nastavak, ali sam nekako imala osjecaj da bi ovde trebalo da stanem.

*Znam i da nisam dugo postavljala, ali sad je raspust pa cu se potruditi da bude cesce.

*Takodjer, spremam druge knjige pa me i to dodatno usporava. Iako nemam problem sa pamcenjem likova i radnji usporava kada dobijes inspiraciju za dvije knjige odjednom, a pises i trecu.

*Nadam se da vam se dopada ovaj nastavak, moram mslo ubrzati radnju nemam jos mnogo nastavaka pa je zato ovako dvije sednice poslije kao...

*Hvala vam sto me i dalje pratite i kao i uvijek

Voli Vas Vaša V_R ❤🐭