Slatko Sanjaj Anđele: Grešne Duše [Dio III]

XXIII poglavlje

-Nikola?-jedva sam progovorila zbunjeno...

-Mislio sam da će lakše biti za oboje, ako odeš. Organizacija i moja povezanost sa njom su me uplašili. Da anđele, bojao sam se, mladi smo bili i nisam imao snage da zaštitim oboje. Onog dana kada sam te vidio ponovo, bila si totalno pijana i na sred glavne ceste. Osjetio sam potrebu da te čuvam, morao sam, znao sam da mi je to dužnost. Čak sam se i prerušio i došao ti na vrata...- nisam mu mogla reći da sam za taj dio već znala, ali Bože moj.-Izgledala si dobro, ali oči su te odale. Rekao sam da ću te izbjegavati, ali sam te opet vidio. Kao da je bilo suđeno da se opet sretnemo.

-Sa Lukom...-promrmljala sam, sjećajući se tog dana. Dana kad sam završila u bolnici, da nije bilo tog dana, ja ne bih krenula za njim i ne bih ga tražila. Ali bilo je tog dana i našli smo se. Sad kleči ispred mene i priča mi stvari koje već godinama čeznem da čujem.

-Taj frajer definitivno će definitivno izgubiti još jednog stanovnika vilice, ako ti se još jednom približi. Da se vratimo na moj sastav,-nasmijala sam se, šta sam drugo mogla?- Kada sam te vidio taj dan, jedva si se držala mirnom, mislio sam da me mrziš svom svojom dušom. Kako smo se ponovo počeli viđati, uvidio sam da to nije mržnja i potrudio sam se da barem donekle ispravim svoje greške. Mirjana ja te volim- rekao je to! O moj Bože, rekao je to! On me voli! - i sad klečim pred tobom, pola u strahu, pola u nadi... Mirjana... Pristaješ li da me učiniš najsretnijim muškarcem na svijetu i da provedeš ostatak svoga života sa mnom? Pristaješ li da se udaš za mene?-otvorio je kutijicu i u njoj je zablistao prsten, sudeći po izgledu bijelo zlato, sa kamenom boje safira. Kao njegove oči...

Niz lice su mi skliznule suze. Da, plakala sam. A rukom sam pokrivala osmijeh koji mi se razvukao na licu. -Da! Da, da, da!- stavio mi je prsten na ruku, a gospodin pored nas je fotografisao u tom trenutku... Kao i u trenutku poslije kada smo se zagrlili i poljubili. Bio je u potpunosti smeten, kao i ja ali smo izdržali u nekom normalnom raspoloženju za upravo zaručen par. Nisam mogla vjerovati, ali moj Nikola je zaista odlučio čvrsto da bude moj. Rekao mi je da me voli, zaprosio me. Na neki smotan, ali opet tako romantičan način.

Do zadnjeg dijela zaista nisam vjerovala da će me zaprositi. Mislila sam da je samo želio obnoviti našu vezu, a on je podigao na sasvim novi level. Kako nismo smjeli riskirati da nas se vidi skupa kod maminog stana, pa je ona došla ovamo. Iako nije bila najsretnija što je moj izbor Nikola, radovala se sa nama i dala nam svoju punu podršku.

Ja... Sam za sve to vrijeme, sjedila pored Nikole, držala ga za ruku i buljila u prsten. Sigurno je mnogo potrošio na njega. Težak je i prelijep, sa ugraviranim NiM... To me podsjetilo na Anu i Tarika i kako je već sljedeće jutro došla kao tinejdžerka sa napisanim TiA hemijskom olovkom na ruci. Zaista je odlučio preduzeti ovaj korak. Iako smo u jako velikim problemima i nema nikakve garancije da ćemo se iz njih izvući tako lako, on me odlučio zaprositi. To je bila njegova garancija meni... Da ćemo se iz finalnog okršaja sa Organizacijom izvući živi i zdravi i da ćemo se vjenčati.

Možda to nije pokazivao, ali znala sam da se brine. Nismo više djeca i sada stvari treba da shvatimo ozbiljnije. Sva ona natezanja dok smo bili tinejdžeri su gotova, nema više ko da nas štiti osim nas samih. Brinula sam se i ja, kroz glavu su mi prolazili mogući scenariji završavanja ovog okršaja. Šta ako neko od nas pogine? Ako oboje izgubimo glavu? Šta ako preživimo? Šta ako ne uspijemo uništiti Organizaciju? Imala sam bezbroj pitanja, ali odgovore nisam imala. Gricnula sam donju usnicu i ispila ostatak soka iz čaše. Pogledala sam u Nikolu i izgubila se u njegovim očima, pokretima, osmijehu. Posmatrala sam njegove crte lica, pamtila svaku nepravilnost, način na koji su mu se usne izvijale u osmijeh, kako bi mu se kapci skupili i kako bi mu jagodice na obrazima postale izraženije.

-Je li sve uredu, anđele?-primijetio je da ga gledam.

-Sve je savršeno...-nasmijala sam se i svu brigu odbacila za neki drugi put, za neki drugi dan.

Nakon što smo se pozdravili sa mamom otišli smo u njegov stan. Nisam mogla rizikovati sa svojim stanom, a nisam se željela rastati od njega još. Nakon što smo ušli u njegov stan i nakon što je bacio ključeve negdje na ormarić pored vrata, uvidjela sam koliko mu zaista treba žensko u pokućtsvu. Stan je bio u opštem haosu. Prasnula sam u smijeh, nije to bilo baš toliko ali bilo je razbacanih papira i odjeće po dnevnoj sobi.

-Ikad čuo za pospremanje?

-Jednom u mjesecu.- namignuo mi je i pridružio se smijanju.-Oprosti što nisam pospremio, nisam mislio da ćemo svraćati tu.

-Nema veze, pomoći ću ti.-nisam uspjela ni uzeti jedan papir u ruke, već me zagrlio s leđa i privukao k sebi. -Vidim oporavio si se dosta.

-Jesam, skoro pa i ne osjećam bol. Još uvijek malo boli... Izliječi me.

-Kako?- pogled mi je bio poznat, prevrnula sam očima i poljubila ga. Skinuo je majicu i pokazao mi ranu. Skoro pa je zarasla, ali nije je zato pokazao. Ljubila sam ga polako prelazeći do rane. Uhvatio me za kosu i poljubio me. Bože, ako je išta ostalo isto to je njegov neopisivo dobar smisao za poljupce. Kroz tijelo mi je prošla struja dok je jednu ruku spuštao niz moja leđa. Naslonila sam se na zid i privukla ga k sebi. Ovaj put nas niko ne bi trebao ometati. Podigao me i svezala sam noge oko njegovog struka. Već dugo čekam na ovo... Nedostajao mi je i više nego što sam mislila... Upravo takav, nagao, opasan, snažan...

|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|-|

*Ne znam, ne pitajte me hahahahah

*znam da nije nešto nastavak, ali morala sam nekako opisati taj momenat prošnje.

*Nadam se da vam se bar nešto dopada i da uživate u mojim pričama

*komentrajte, preporučujte i

Voli Vas Vaša V_R ❤🐭