Slatko Sanjaj Anđele: Grešne Duše [Dio III]

VIII poglavlje

Nikola!? Nisam mogla vjerovati da sam ga srela, ali te plave oči prepoznala bih bilo gdje, te crte lica koje me progone godinama. Gledao je tupo u mene, kao da vidi neznanca, nekog nebitnog, pa, kada bolje razmislim, ja to njemu i jesam. Vidim te kako me gledaš Nikola, u tvojim očima više ne vidim ljubav. Sada je u njima samo hladna zima, a nekada je bilo ljeto. Nekada je u njima bila vatra, rekao si da će plamtiti vječno. Kako to da se na samo jedan treptaj mutne vode on ugasio? Zar je samo jedna kap vode mogla ugasiti veliki plamen? Ili, možda, taj plamen i nije bio tako velik. Znala sam da će ovaj dan doći, ali ne i da će doći tako rano. Vidim te kako me gledaš, a tvoj pogled u meni izaziva nemir. Htjela sam mu to reći, u sebi i jesam, ali riječi kao zapetljane u haosu mog uma, nisu izlazile iz mojih usta. Skrenuo je pogled prema mom mobitelu, a ja u strahu da ne pomisli da mi nedostaje brzo sam uzela mobitel zaključavši ga i okrenuvši displej prema sebi. Hvala Bogu na zaštiti pa je preživio pad.

-Nik, molim te kupi mi one štikle večeras izlazim sa curama...-dotrčala je djevojka svijetlosmeđe kose i prelijepih plavih očiju. Maja... Bože kako je porasla... Gledala je u mene zbunjeno vjerovatno u glavi prevrčući ko bih ja mogla biti. Srce mi se steglo, suzdržavala sam se plača, ali jednostavno nisam mogla suzbiti bol u sebi. Mržnja se javila. Sjetila sam se onog dana. Dana kad mi je rekao riječi koje su mi slomile i sastavile srce istodobno. Odjednom začuo se muški glas kako me doziva. Htjela sam ošamariti Nikolu, reći mu da ga mrzim, vikati, plakati, ali to bi značilo ponižavanje sebe na sred ulice, zato sam ostala mirna. Luka je dotrčao do mene smijajući se nečemu.

-Ja razumijem da voliš provoditi vrijeme sa mnom, ali zar baš svaki put moraš ostaviti nešto vrijedno kod mene.-držao je moj novčanik u rukama. Ma daj, stvarno nisam u elementu danas.

Uzela sam novčanik, nasmijala se i u znak moje duboke zahvalnosti zagrlila Luku. Ne znam zašto, ali jednostavno sam imala potrebu da to uradim.- Hvala mali, ne znam šta bih bez tebe. - sama sebi nisam vjerovala. Luka me zagrlio i nekako slatko šarmerski dobacio "Ništa mala.", a ona jedva čujno i meni, kamoli Nikoli prošaputao,"Duguješ mi za ovo." Pozdravili smo se i on je otišao, a ja sam prošla pored Nikole pokušavajući ne pogledati u njega, jer ako pogledam neću moći nigdje.

-Čestitam ti na dečku... Pristaje ti... Anđele.- stisla sam šaku, progutala knedlu i nastavila hodati kao da nisam ništa čula. Uletila sam u svoj ured kao furija, jedva dišući. Je li to bila ljubomora? Ne, to je bila samo jedna zajedljiva dosjetka jednog bezdušnog muškarca, koji uživa u mojoj patnji. Da, to je to. Uzela sam flašu vina koje sam čuvala kao zalihu u jednom ormariću i skliznula niz zid. Kakav samo uticaj na mene ima sretanje njega... Ne razumijem zašto se uzbuđujem toliko, njemu je svejedno zašto ne bi bilo meni? "Ti znaš moja Azra da je ljubav uvijek kazna onom ko više zavoli..." , bio je upravu Hari. Ljubav je kazna, kazna onome ko zavoli, mi koji volimo živimo u svijetu gdje smo sretni sa našim odabranikom, dok taj isti ne razbije tu iluziju i vrati nas u stvarnost. Šta je ljubav? Ljubav je ružin grm, naizgled lijep, privlačan i mirisan, a kada pokušaš ubrati njegov cvijet bode i natjera te da krvariš. On je bio moja ruža, pokušala sam je ubrati, ali ruža se oduprijela, raskrvarila mi srce i pustila me da umrem iznutra. Zar je bilo potrebe da me tako okrutno odbaci? Mogao je on biti puno blaži, mogao je ne poljubiti me onaj dan, mogao je ne spasiti me onu noć, mogao je ne otpjevati mi pjesmu Elitnih Odreda,"Ne koči", mogao je, ali nije. To su muškarci, samo obične varalice, loši mađioničari koji znaju samo izvoditi trikove poput ubadanja bez tjelesnih povreda, rezanja na pola, nestajanja, a nikada da nas zabave. Nagela sam flašu i otpila nekoliko gutljaja kao da sam bila mnogo žedna. Grlo mi je gorilo od naglog ispijanja alkohola, ali upravo to mi je godilo i davalo mi neki mir. Već osam godina ja drugačije niti bolje ne znam. Već osam godina ja sam u općem rasulu, a mislim nekome pomoći... Kada bi on imao srca i kada bi imao osjećaje makar sažaljenja, kada bih znala da ih ima, stala bih pred njega i rekla mu da me on doveo do ove situacije, da zbog njega hodam kao čovjekoliki robot, izgledom i radnjama poput čovjeka, ali iznutra samo bezosjećajni stroj. Ne da bi se sažalio i bio sa mnom, neko da bi umro od tuge kao što sam i ja. "Dobro varao si nema šta, a Bog to ne prašta." Ispila sam još malo i otključala mobitel. One plave oči su me gledale prodorno iako je izgledao sretan na toj fotografiji.

-Samo si to i želio zar ne? Da me uništiš do kraja. To te zadovoljava. Hvala ti na tome Nikola, uspio si.- srce mi se steglo osjećala sam se grozno, htjela sam plakati, ali suze nisu izlazile, kao da su presušile. Htjela sam vikati, ali bila sam u zgradi svi bi čuli da doživljavam nervni slom. Potražila sam neke tablete za smirenje i ma koliko sam učila o tome pomiješala sam ih s vinom i popila uz zdravicu,- Za tvoje plave oči Nikola i za tebe. Mrzim i volim te.- ne znam koliko sam bila logična s obzirom na to da sam već bila pomalo u stanju šoka. Ustala sam, odnosno pokušala sam ustati, ali zanesvijestilo mi se i vratila sam se nazad. Počelo mi se vrtiti jako, soba, stvari, sve je bilo u pokretu, vid mi se mutio i zamračivao, srce je kucalo jako brzo. Gubila sam svijest. Vidim neku siluetu, iskrivljen glas odzvanja u mojim ušima. Padam... Tama me obavija... Izgubila sam se...

~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~

*Jos jedan nastavak je tu. Nadam se da vam se dopada. Nikola se vratio u pricu, ali samo na tren.

Sta vi mislite je li ono bila ljubomora, zajedljiv komentar ili pak nesto trece?

* Trudila sam se stvarno, pisem unaprijed dok imam inspiraciju pa dokle stignem. Nastavak jeste kraci ali sam osjecala kao da je ovde najbolje da stanem sa radnjom. Sada je 2:02, chiza hahahahah

*Cuvajte se, volite se i znajte

Voli Vas Vaša V_R ❤🐭