Slatko Sanjaj Anđele: Grešne Duše [Dio III]

XVII poglavlje

Dosao je novi dan, nova nada, novi strah. Šta ako ne dođe? Ma doći će. Mora. Obećao je. Ustala sam i pogledala na sat, tek je bilo sedam sati ujutro. Obavila sam jutarnju higijenu i obukla na sebe kimono majicu i farmerice. Uvila sam kosu u opuštene lokne i nasminkala se lagano.

U meni su se smjenivali osjećaji straha, uzbuđena, sreće i tuge dok sam koračala prema kuhinji. Mama je takođe već bila budna i napravila kafu. -Kad si ti ustala?

-Nisam ni spavala. Nisam mogla, glava me boljela neprestano.- odgovorila je mamurajući nad šoljicom kafe.

-Pa, jesi li popila tabletu?-upitala sam nekako refleksno.

-Dvije.

-Hoces da te izmasiram?

-Ne nema veze. Popij, kapučino je, četiri kašikice šećera.- nasmijala sam se i prihvatila se ispijanja te tople tekućine iz šoljice i gledanja u svoj vjerenički prsten. Sjećanja su navirala, naše upoznavanje, naš prvi poljubac, naš prvi i drugi prekid i treće pomirenje. Zaista je ono što smo Nikola i ja imali bilo nešto posebno. Količina ljubavi koju smo gajili jedno prema drugome je bila nezamislivo velika i uživala sam razmišljajući o njoj. Uzdahla sam razmišljajući o našem prvom odnosu samo dvije noći prije i nisam prihvatala mogućnost da nam je zadnji.

Mama me posmatrala. Znam, pribojavala se da sam pukla totalno, ali zašto da ne? Za ljubav ću izgubiti i mnogo više od zdravog razuma, za onog kog volim dat ću i život, ma i dva ako je potrebno. Samo neka zatraži dat ću mu cijeli svijet. To je bio moj stav i moje razmišljanje. Ne sudite mi ako se ne slažete, molim vas.

-Mino... Ne misliš valjda zaista otići tamo, u taj kafić? - zabrinutost i tuga u njenom glasu se mogla čuti i sa mnogo veće udaljenosti od širine stola.

-On će doći, obećao je. Ako ne odem, mislit će da sam ga iznevjerila.- rekla sam odvažno i sigurno u svoje vjerovanje. Tako sam odlučila, tako mi je rekao, tako će i biti. Uvijek pronađe način, nađe pit da mi se vrati, učinit će to i ovaj put. Znala sam. Osjećala sam. Željela sam. Molila sam Boga, da bude tako.

-Mirjana...

-Ništa Mirjana, mama! Vratit će se... -pogledala sam u prsten na svojoj ruci- Uvijek se vrati...

-Oh Mirjana...- ustala je i zagrlila me. Suza mi je skliznula niz obraz. Brzo sam je obrisala i dozvala se.- Ako ti vjeruješ da će doći, vjerujem i ja. -znala sam da ne vjeruje, ali davala mi je podršku i u tom trenutku to je bilo sve što sam trebala. Nasmijala sam se, doručkovala , pozdravila sa mamom i istrčala iz stana koliko su me noge nosile.

-TAXI!- povikala sam, dajući znak vozaču da stane. Sjela sam i rekla da me odvuče do Baisera, kafić-restorana pored rijeke. Divan pogled na rijeku i obalu privlačio je posjetioce najviše od svega. Kako smo se bližili odredištu, postajala sam sve nervoznija, strah u meni se povećavao svakom sekundom. Uzbuđenje je bilo preveliko, iščekivanje nepodnošljivo. Da li će doći?

A kad se Dunav umori

i stane vjetar sjeverni

ja cu tebe prestati voljeti

A vjetar nikad ne staje

i Dunav teče i dalje

ja te volim najdraži najviše...

Pjevala je pjesma u Baiseru kad sam ušetala. Sat je obavještavao da ima još pola sata do dva. Znači još pola sata iščekivanja, strahovanja, napetosti... Udahla sam doboko i našla mjesto do prozora.

Prišao mi je niži konobar u nekim kasnim tridesetim godinama.

-Dobar dan, izvolite.- rekao je sa pristojnim osmijehom na licu.

-Dobar dan. Gusti sok od jagode.- rekla sam sa osmijehom.

-Naravno, još nešto?

-Ništa više, hvala.- odgovorila sam i otišao je sa narudžbom. Šta sad da radim? Naslonila sam se na stolicu i zagledala se u rijeku koja je polako tekla i odnosila sve loše osjećaje sa sobom. Razmišljala sam o svemu lošem što se dešavalo protekla dva desetljeća. Razvod mojih roditelja, pogoršanje mog mentalnog zdravlja, gubitak pamćenja, svađa sa Nikolom, gubitak tate, svađa sa Leom, problem sa alkoholom i još mnogo toga.

Zamišljala sam kako će mi rijeka odnijeti sve te ružne uspomene i ostaviti samo one lijepe, da ću zaboraviti na ono što se sinoć desilo. Da ću biti sa Nikolom i sretna, da će sve biti uredu.

Ne znam... Kada vas život ovako izmuči, teško je ostati sabran, ja sam se divila svima kako su ostali normalni poslije svega. Pa dobro skoro normalni... Svi su oni tako jako ličnosti, a ja... Ja sam totalni promašaj, za mene nije ovakav život, a svejedno ja trčim u njega.

Pogledala sam na sat. Dvije minute do dva natjerale su moje srce da ubrza rad. Grickala sam donju usnicu nervozno i počela razgledati okolo, iščekujući da se odnekle pojavi visoka mračna muška silueta. Onaj slatki osmijeh na stranu i safirne oči pune ljubavi. Da dođe i kaže da je pobjegao drugim putem i zaboravio da se javi svima.

14:00, od svakog muškarca, pa čak i nekih žena pričinjavao mi se Nikola. Gubila sam zdrav razum. Kvragu, nisam ga ni imala ako ćemo iskreno. Zatvorila sam oči, udahnula duboko i ponavljala u sebi njegove riječi:"Neću zakasniti!" Vrtila sam to po glavi i trudila se da se smirim. Suze su mi polako počele vlažiti oči, iako sam se suzdržavala plača. Gutala sam knedlu, ali kao da je neko drži tu, nije odlazila. Gušila me.

14:06, cupkala sam noktima po stolu, a nogama o pod. Razgledala sam okolo, ali niko nije ulazio poznat u ovaj mali ušušni restorančić.

14:07,14:08, 14:09. Posljednja minuta. Doći će. Mora doći. Obećao je. Ponavljala sam sebi, ali iskreno više nisam vjerovala ni ja. Suza mi skliznula niz lice. Jedna, druga, treća.

14:15. Neće doći. Znači to je to? Naša priča tu završava? Uzdahla sam, obrisala suze sa lica i platila konobaru. Nema nade. Nema ljubavi. Nema nas...

~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~|~

*NE PANICITE hahahahah napisat cu i epilog kao konacni kraj.

*nadam se da vam se dopala ova prica.

*Hvala vam svima na ogromnoj podrsci, posebno mojoj wattpad naj drugarici Tince.

*Posvetit cu ovu knjigu njoj kao najvecoj podrsci i jednoj od rijetkih koja je bila uz mene kroz cijelu ovu trilogiju.

* Ostajte mi zdravo, veselo i zapamtite

Voli Vas Vaša V_R ❤🐭