Tokom jednog bistrog i čistog dana,
koju je uhvatila zora rana,
dođe sanjar kraj bunara gdje je žaba,
tu je živjela ta zelena baraba.
Bio je sanjar razdragan i srećan,
jer su njegove uši nešto čule,
od čega može postati imućan,
i zato su ga vizije podignule.
Zato je htio da razgovara sa žabom,
sa žabom, sa tom zelenom barabom,
i da joj kaže šta bi mogla da nađe
kad bi iz bunara poželjela da izađe.
"Da li si čula, moja žabo draga,
da okean daleko od nas postoji,
i da se tu nađu svakakva blaga,
koju pronađu samo veliki heroji?"
"O čemu ti, čovječe ludi, pričaš?
Mislim da si ti malo prolupao.
Zašto sve moraš da preuveličaš,
kad znamo da tamo nema ničega?"
"Ali žabo, kako mi ne vjeruješ?
Možeš u ovoj potrazi da učestvuješ,
i da nađeš mnogo riba i bića,
sve do korala i šarenih cvjetića!
More se bistri, plavo je i čisto,
ogromna prostranstva puna bisera!
To nije kao ovaj bunar isto,
mnogo je bolja tamo atmosfera!"
"I kad kažem da si naivan i glup,
odgovoriš da sam u sebi ružna krastača.
Ti ne shvataš koliko ti je mozak tup.
nemoj ni reći da sam ja alapača!"
I tako je sanjar tužno odstupio,
misleći da li je pravilno postupio
što je u bunaru žabu ostavio,
što nije sa izlaganjem nastavio.
Možda bi je natjerao da izađe,
i da se obogati ovim putovanjem,
ali nije mogao riječi da pronađe
da maloumnosti objasni pravi život.
Mnogi ljudi imaju urođen vid,
ali nemaju svi urođenu viziju.
Takvim osobama shvatanja su kao zid
koja ih zarobljavaju u kobnu iluziju.
Sa njima ne treba pričati o snu,
oni će vas samo privući svojem dnu.
Oni ne znaju kuda u životu da se ide
jer oni to nikad neće moći da vide.
YOU ARE READING
Suton svjetlosti
PoetryPravilo je prirode da postoje sunčani i oblačni periodi, baš kao što se oduvijek smjenjuju dan i noć. Vrijeme je da utonemo u svijet tame, i u vremena kada količina svjetlosti polako opada, a noć i život podižu zavjesu mraka nad nama. Suton svjetlos...
