Do ljudskog srca se mukotrpno dopire,
treba se preći sijaset brda i gora,
ali ako se posjeduju riječi mora,
od slatkih izraza se teško odupire.
Dovoljne su čak i samo riječi nekad
da se osjeti neviđena sreća i jad,
da se magično ni iz čega stvari stvore,
tol'ko su moćne riječi, to čudno more.
Nekad se samo od jedne riječi živi,
ta riječ može uzor i idol da bude,
nešto čemu se čovjek neprekidno divi
ali imaju snagu i da ga izlude.
Plovimo nesvjesno po toj nemirnoj vodi,
ne znajući kud idemo, kuda nas vodi,
prikradu se kadkad vjetar i grdne struje,
tobože pomažu, ujedaju k'o guje.
Dodirom sa riječju, čovjek se mijenja,
nove ideale pravi, drugačije sanja,
kreće ka nekom snu, nova svrha disanja,
metamorfoza svih čovjekovih htijenja.
Uzdižu u raj, spuštaju u tugu i pakao,
čak iako ih lik nikad nije ni takao.
Ne može se od njih pobjeći, samo skriti.
Ne krij se, na kraju će nas otkriti.
Nabolje il' na gore, istina il' laž,
kreatori su promjene, imaju gorku draž
koja vremenu odolijeva vječno,
čekajuć' da istrijebi za svagda prosječno.
YOU ARE READING
Suton svjetlosti
PoetryPravilo je prirode da postoje sunčani i oblačni periodi, baš kao što se oduvijek smjenjuju dan i noć. Vrijeme je da utonemo u svijet tame, i u vremena kada količina svjetlosti polako opada, a noć i život podižu zavjesu mraka nad nama. Suton svjetlos...
