Uvijek se desi da se u prirodi
neko egoistično stvorenje rodi,
prenoseći svoje osobine na druge,
praveći od njih svoje robove i sluge.
Tako se pojavio na sceni jedan lav,
bio je neustrašiv, jak, bahat i prav,
koristio je protiv drugih svoje moći,
za sebe pretvarao dane u tmurne noći.
Ambiciozno je kroz život koračao,
ubijanjem i krvlju sve je više jačao,
slabije je neprestano kandžama grebao,
nikad nije pomagao kad je nekom trebao.
Govoriše mu da to ne donosi sreću,
al' on je mario za moć veću i veću,
i to životinji čini ta urođena gordost
koju kao lovac hrta vjerno prati podlost.
Bio je tvrdoglav, druge nije slušao,
sve je više zadovoljstva ega kušao,
rikao je glasno, povređivao je manje,
strah drugih je još ojačao njegovo stanje.
Rođena porodica ga je zamrzila,
kretao se dublje ka zlu svojim šapama,
žudnja za snagom sve je okolo gazila,
nije se kajao, nije imao nimalo srama.
Nijansa po nijansa, i dalje je rastao,
njegov um je u krzno zla davno obrastao.
Niko da mu se suprotstavi nije smio,
jer znadoše da zna bit' ljut, al' nikad mio.
Međutim, uvijek se protivnik nađe,
svakog u životu nesreća jednom snađe,
ma koliko god svemoćan on izgledao,
nije se čitav svijet samo njemu predao.
Odjednom su tog lava uboli u leđa!
Ogorčeno je jauknuo tako jako
da ga je mogao čuti u prirodi svako.
Njegova slava je postajala sve bljeđa.
Dok je posljednjim atomima snage disao,
opsjela ga je jedna dominantna misao:
Ko se usudio suprotstaviti toj slavi,
učiniti takvu gadost jednoj glavi?
Zaboravio je šta je drugima činio
i kakve je užasne zločine počinio.
Izdah. Čudio se što to učiniše njemu
jer je u svojoj moći vidio svrhu svemu.
YOU ARE READING
Suton svjetlosti
PoetryPravilo je prirode da postoje sunčani i oblačni periodi, baš kao što se oduvijek smjenjuju dan i noć. Vrijeme je da utonemo u svijet tame, i u vremena kada količina svjetlosti polako opada, a noć i život podižu zavjesu mraka nad nama. Suton svjetlos...
